Pio
Amato 14-godišnjak je koji odrasta u romskoj zajednici na krajnjem
jugu Italije, u predgrađima nekog od gradova Kalabrije. Pio je
nepismen, nikada nije išao u školu, puši, baš kao i njegov
petogodišnji nećak i uostalom kompletna obitelj, pije, a bavi se
kriminalom, baš kao i ostatak njegove velike obitelji. Uzor mu je
stariji brat Cosimo, od kojeg uči nužne vještine i preživljavanje
na ulici, a konkurencija su im lokalni talijanski kriminalci, kao i
afrički imigranti, kojih ondje ima pregršt. Problemi za Pia nastanu
kad njegov stariji brat i otac završe u zatvoru, a on to vidi kao
priliku da uskoči u bratove cipele i počne se skrbiti za obitelji.
No, to baš i ne ide onako kako je on zamislio i vrlo brzo shvaća da
život sitnog kriminalca, švercera, tapkaroša i prevaranta nije
nimalo lagodan i ugodan.
Bila
je "A Ciambra" talijanski kandidat za Oscara 2017. godine,
a ističe se ovaj film hiperrealističnošću, čemu zasigurno
najviše pridonosi činjenica da svi likovi iz ovog filma glume sami
sebe. Prosto je za ne povjerovati da su svi glumci koji se pojavljuju
u ovom filmu naturščici, a autor ovog filma Jonas Carpignano
praktički cijelu je ovu ekipu predstavio 2014. godine u istoimenom
kratkometražnom filmu za koji je u Cannesu dobio nagradu za otkriće
godine. Godinu potom snimio je i flm "Mediterranea" u kojem
prati dva muškarca koji kreću na opasan put od Afrike prema Italiji
u potrazi za boljim životom, a i u tom filmu pojavio se dobar dio
ljudi koji glume u "A Ciambri". Jedan od ta dva lika je
Ayiva, muškarac koji je u Italiju stigao iz Burkine Faso, a upravo
on postaje Piov prijatelj u "A Ciambri" te njegov partner u
kriminalu.
Činjenica
je da ovaj film više izgleda kao dokumentarac nego kao igrani film,
a život u tim rubnim dijelovima grada i na društvenoj margini na
trenutke me podsjetio na romsko naselje u Kusturicinom "Domu za
vješanje". No, za razliku od Kusturice, koji je svoje
remek-djelo zamislio kao svojevrsni balkanski magijski realizam,
Carpignano nam je servirao oporu i životnu priču o ljudima s
margine. Zanimljivo je kako i Pio na trenutke podsjeća na nešto
starijeg Perhana iz "Doma za vješanje". Očito je kako je
riječ o inteligentom i snalažljivom klincu, koji bi vjerojatno
postigao puno više da je rođen na nekom drugom mjestu, a ovako je
osuđen na život kakav se u njegovom naselju živi gotovo pa
oduvijek.
Na tu hiperrealističnost dodatno utječe i fotografija, pošto je praktički kompletan film sniman kamerom iz ruke, a posebno je šokantno kad se malo promisli i shvati da ljudi tako žive na samo nekoliko sati leta od nas. Vidimo da ondje osim romskih naselja, postoje i prava šatoraška naselja ilegalnih imigranata iz Afrike, koji se nikako nisu uspjeli prilagoditi na novi život, što zapravo i ne čudi jer posla za njih nema pa su prisiljeni na kriminal, krađe, odnosno život od danas do sutra. Očita je Carpignanova namjera bila upozoriti koliki su zapravo razmjeri rasizma u njegovoj zemlji, koja je zapravo i prva na udaru izbjeglica već desetljećima. Gotovo svi oni osuđeni su na marginalizaciju i isključenje iz društva, otvoreno neprijateljstvo, a to se ne odnosi samo na ove svježe dođoše, već i na Rome, koji su ondje, baš kao i u nas, već stoljećima. Važna je ovo tema s kojom ćemo se zasigurno u budućnosti susretati što više jer činjenica je da će u budućnosti u Europu stizati sve više i više ljudi sa svih krajeva svijeta, a nekakvo rješenje morat će se pronaći. Isključenje i marginalizacija sigurno nisu rješenje, a ovim filmom to poručuje i Carpignano.
Primjedbe
Objavi komentar