Mlada gruzijska filmašica Mariam Khatchvani donosi nam naturalističku, gotovo pa dokumentarističku dramu o životu u zabačenim kavkaskim predjelima svoje zemlje, koju je smjestila u 1992. godinu i razdoblje građanskog rata, koji se tada ondje odvijao. U filmu pratimo djevojku po imenu Dina, a ona živi u zabačenom planinskom selu, gdje se i dalje živi prema striktnim tradicionalnim pravilima kako se ondje živi već stoljećima. Pa jasno onda da se Dinu previše i ne pita, već ju je njezin djed obećao seljaninu po imenu David koji se upravo vraća iz rata. No, s njim se u selu pojavljuje i njegov suborac po imenu Gegi, u kojeg se Dina zaljubi gotovo pa čim ga vidi. A u selu je još jedan mladić koji je bacio oko na Dinu te je i on čvrsto odlučio da će cura biti njegova na svaki način, pa makar je morao oteti (još jedan krasan brđanski običaj).
Gledajući ovaj film nisam mogao ne povući paralelu s rumunjskim filmom, koji je tijekom proteklog desetljeća bio apsolutni hit u Europi. Kao na tekućoj vrpci izbacivali su tada Rumunji nevjerojatne filmove, a svima njima zajednička je odlika bila da su djelovali potpuno naturalistično i da su njihovi autori inspiraciju crpili iz realiteta svoje države zaglavjele između komunizma i tranzicije. Također mi se čini da su se posljednjih godina Rumunji pomalo ispuhali, kao da su iscrpili sve teme kojima su oduševljavali prije 10 ili 15 godina, no njihov princip počeli su precrtavati filmaši iz drugih država. Tako su recimo Bugari posljednjih godina izbacili nekoliko iznimno zanimljivih realističnih filmova koje su bazirali na sadašnjosti vlastitog društva. Rusi po tom principu gaze već petnaestak godina i na redovnoj bazi odande stižu dobri i realistični filmovi, a tu su i Kinezi, koji se i s fantastičnim filmovima počinju otvarati svijetu i preko njihove kinematografije zapravo možda najbolje vidimo kakvo je ondje stanje.
Nešto slično primijetio sam da se događa i s gruzijskim filmom, čiji su autori počeli iskorištavati svoju noviju povijest i sadašnjost te su svoju zemlju stavili na respektabilno mjesto filmske karte Europe. Tako i ovdje imamo priliku vidjeti kako i danas u rubnim dijelovima ove zemlje smještene između Europe i Azije ljudi žive gotovo u primitivnim plemenskim zajednicima. Vidimo da u tim izoliranim zajednicama zapravo uopće nije bitno koja je stranka na vlasti, tko je te godine prvak zemlje u nogometu ili tko će pobjediti u "Ljubav je na selu" ili sličnim reality debilanama jer ovi se ljudi muče s istim problemima s kojima su se mučili i njihovi preci stotinama godinama unazad. Život je ondje brutalan i surov, posebno ako si žena, jer je zajednica potpuno patrijarhalna i ako te djed ili otac obeća nekome, nema sada da bi rekla "neću" jer onda se baca ljaga i sramota na kompletnu obitelj. Društvo je to u kojem ni liječnici nisu na posebnoj cijeni, a u ovoj zajednici koja prakticira neki čudan miks pravoslavlja i šamanizma, možemo vidjeti da babe liječe djecu s kokošima, kao i da je najbolji način za zaštitu prizivanje obiteljskih duhova.
Mora se priznati i da je ovaj film snimljen na stvarno prekrasnim planinskim lokacijama i da je fotografija iznimna, a imao je "Dede" premijeru 2017. godine na uglednom festivalu u češkim Karlovym Varyma. Ondje je dobio i posebno priznanje žirija, a nagradu je osvojio gotovo na svakom festivalu na kojem je prikazan. Također mi se čini da su osim nekoliko glavnih uloga sve ostale likove utjelovili naturščici, odnosno pravi stanovnici ovih zabačenih naselja, u kojima se i danas ne živi puno drugačije od načina na koji se živjelo prije stotinu godina. "Dede" se pokazao kao savršen primjer istočnoeuropskog realizma te je još jednom potvrdio koji je najbolji put za gruzijsku, bugarsku pa i hrvatsku kinematografiju - realitet i priče bazirane na stvarnosti i autentičnim događajima u društvu. Barem se kod nas praktički svaki dan dogodi neki poremećeni i suludi događaj kojeg se ne bi mogao dosjetiti ni trust mozgova najboljih holivudskih scenarista.
Primjedbe
Objavi komentar