Četiri godine
nakon genijalnog "Grand Budapest Hotela", osebujni i iznimno
originalni američki filmaš Wes Anderson predstavio se animiranim filmom
"Pseći otok". Drugi je to animiranac u Andersonovoj karijeri, nakon
podjednako zanimljivog "Fantastičnog gospodina Lisca", a umjesto
lisca, ovaj puta se usredotočio Anderson na pse. Iako je ovo animirani film,
praktički u svakoj sceni vidi se Andersonov autorski pečat, a kako je animirani
film medij koji nudi još daleko više slobode od igranog filma, mogao se ovaj
genijalac ovdje još više razigrati. Upravo to se i dogodilo jer smo dobili
standardno vrckav, razigran, duhovit, simpatičan i veseo film u kojem je uspio
Anderson kroz naizgled infantilnu priču za djecu proturiti i pomalo subverzivan
sadržaj. "Pseći otok" imao je čast otvoriti ovogodišnji festival u
Berlinu, gdje je Anderson osvojio i Srebrnog medvjeda za najboljeg režisera, a
potom je film krenuo u kino distribuciju te je na svjetskim kino blagajnama
zaradio više od 60 milijuna dolara.
Smjestio je
Anderson ovu distopijsku priču u fiktivni japanski grad Megasaki i to u bližu
budućnost. Tim velegradom vlada podmukli političar Kobayashi, čiji preci ondje
vladaju već generacijama, a čovjek je to koji ne podnosi pse. Tako mu i
epidemija pseće gripe posluži kao povod da sve pse iz grada izgna na izolirani
otok prepun smeća, iako tamošnji znanstvenik tvrdi da su na pragu pronalaska
lijeka. Kako bi Kobayashi pokazao da i on neće biti iznimka, prvi pas koji
završi u izgnanstvu je pas Spots koji pripada njegovom nećaku Atariju. Šest
mjeseci potom u potragu za njim na taj izolirani otok krene i sam Atari, koji
se ondje mora udružiti s drugim izgnanim psima ne samo kako bi pronašao svog
ljubimca, već i kako bi prokazao prljave planove svog ujaka.
Možda djeluje
na prvu ovaj sadržaj djetinjasto i jednostavno, no nekako imam dojam da je
cijeli koncept pasa Wes Anderson ovaj puta iskoristio kao metaforu za ljudsko
društvo. Jer svjedoci smo da i danas postolje ljudi koji su proganjani i
deportirani, kao i primitivni tirani koji sami izazivaju probleme
kako bi naivnim masama potom ponudili rješenja. Pomalo radnja čak podsjeća na
Orwellovu epohalnu distopiju "Životinjsku farmu", u kojoj smo doduše
imali više životinjskih vrsta koje su se borile za prevlast, a ovdje imamo
razne pasmine i čopore napuštenih pasa koji se pokušavaju snaći i pronaći svoje
mjesto pod suncem u novim okolnostima. Na ovom otoku smeća zajedno su tako
završili i kućni psi, ali i lutalice, kao što je i Poglavica, vođa čopora
kojeg pratimo i koji upada u brojne avanture. On je jedan od onih zapuštenih
pasa koji nikada nije imao gospodara i buntovnik koji je uvijek plivao
kontra svih struja i koji ne da nikome da mu se približi. No, ubrzo vidimo da
je to samo zaštitna ograda da ne bi opet bio povrijeđen i napušten.
Sam Anderson je istaknuo da su mu najveći uzori pri stvaranju "Psećeg otoka" bili filmovi najslavnijeg japanskog redatelja Akire Kurosawe, kao i stop-motion animirani filmovi iz 60-ih i 70-ih godina. I on je svoj film snimio u stop-motion tehnici, odnosno u tehnici animacije koja se koristi kako bi određeni objekt izgledao kao da se sam kreće, no između svakog snimljenog kadra taj se objekt malo po malo pomiče, što stvara iluziju pokreta kada se serija kadrova prikaže kao jedna cjelina. I u prijašnjim filmovima Anderson je znao okupljati fantastične glumačke postave te se vidi koliko je ovaj autor omiljen među glumcima samo po tome što su mu brojne velike zvijezde s oduševljenjem pristajale igrati epizodne uloge. Sada je opet okupio sjajan tim glumaca koji su posudili glasove likove u "Psećem otoku", među kojima i Bryana Cranstona, Edwarda Nortona, Billa Murrayja, Jeffa Goldbluma, Gretu Gerwig, Frances McDormand, Harveyja Keitela, Lieva Schreibera, Scarlett Johansson, Tildu Swinton, F. Murrayja Abrahama, a tu je čak i udovica Johna Lennona, Yoko Ono. Oni koji i inače vole Andersonov pomalo bizarni, ali meni izvanredni i toliko unikatni opus, sigurno neće promašiti ni s ovim animiranim filmom.
Primjedbe
Objavi komentar