KING LEAR (2018,GBR) - 6/10

 
Četiri stoljeća i više nakon što je stvarao, William Shakespeare i dalje je očito vječna inspiracija mnogim ne samo kazališnim umjetnicima, za koje je ovaj slavni Britanac izvorno i pisao, već i filma. Gotovo pa nema Shakespearove drame koja do sada nije ekranizirana, a upravo je "Kralj Lear" nakon Hamleta ili Macbetha vjerojatno njegova najizvođenija i najpoznatija drama. Do sada je "Kralj Lear" bio ekraniziran barem desetak puta, prva filmska verzija ovog klasika snimljena je još 1910. godine, a najpoznatija filmska verzija zasigurno je legendarni "Ran" Akire Kurosawe iz 1985. godine u kojem je najpoznatiji japanski filmaš ovu dramu iz V. Britanije preselio u Japan. Ova tragedija koju je Shakespeare napisao još 1606. godine, kada je i praizvedena očito nije dala mira ni britanskom filmašu Richardu Eyreu (Notes on a Scandal, Iris). Čovjek je dramu smještenu u stari vijek odlučio prilagoditi i prebaciti u današnjicu ili čak bližu budućnost, materijal drastično srezati kako bi stao u film nešto kraći od dva sata, no rezultat, barem po mome sudu, baš i nije pretjerano zadovoljavajući.
 
Priča o mitološkom kralju koji je područjem koji se danas zove Britanija vladao još u vrijeme prije invazije Rimljana, vjerojatno je svima dobro poznata. Shakespeare u ovoj drami o ostarjelom kralju koji polako, ali sigurno tone u ludilo nakon što svoje kraljevstvo odluči prepustiti svojim kćerima ispričao je još jednu u nizu svojih univerzalnih priča koje su danas podjednako aktualne kao u trenutku kad ih je i pisao, u čemu i leži njegova genijalnost i zbog čega mu se i danas praktički svi iznova vraćaju i pronalaze se u njegovim drama. Kraljevstvo od Leara ovdje preuzmu dvije starije prijetvorne kćeri, dok najmlađu koja mu odbije laskati, on otjera sa svog dvora. Ubrzo nakon što je sišao s prijestolja, stari kralj shvaća da su ga se kćeri samo željele riješiti i da vode kraljevstvo u propast, a tu je i francuska vojska koja pod vodstvom najmlađe Learove kćeri Cordelije u invaziju.
 
Pa iako je ova priča potpuno univerzalna i bezvremenska, Eyreova verzija po meni baš i ne funkcionira najbolje, unatoč tome što je ovdje okupljena stvarno impresivna glumačka postava predvođena Anthonyjem Hopkinsom kao starim kraljem, Emmom Thompson, Emily Watson i mladom Florence Pugh kao njegovim kćerima, a tu su još i Jim Broadbent i Christopher Eccleston. Eyre je ostavio Leara kao monarha neke fantomske kraljevine, koji živi u dvorcima i okružen je svitom, a da se sve to događa danas vidimo po tome što je okružen modernom vojskom i što se vozi u skupim autima. No, djeluje sve to pomalo nesuvislo jer u današnjim okolnostima ovakva podjela nikako ne funkcionira. Čega je to Lear kralj, kako ta moderna država pod vodstvom vladara iz srednjeg vijeka funkcionira, ništa od toga ne saznajemo. Mišljenja sam da ne bi bila loša ideja da je ova drama prilagođena na način da je Lear vlasnik nekakve multinacionalne korporacije, koju svi gledaju kako očerupati kad se dedica povuče. I u takvim okolnostima ovaj bi materijal savršeno funkcioniraju, dok je ovako sve to ostalo nekako konfuzno, nedorečeno i pomalo traljavo.
 
Uspio je ipak Eyre donekle ipak prenijeti poruku ovog djela koje se i dalje interpretira na razne načine, u čemu je zapravo i najveća vrijednost "Kralja Leara". Zanimljivo je kako je Hopkinsu ovo bila četvrta filmska uloga nekog od likova iz Shakespearovih drama. Bio je stari Anthony prvo Klaudije u Hamletu, potom Otelo pa Tit Andronik, a na koncu mu je pripala čast da odigra i jednu od onih uloga koju vjerojatno priželjkuju svi glumci starije generacije, baš kao što se oni mlađi nadaju Hamletu. Već podjelom uloga u kojoj sve likove igraju britanski glumci i glumice jasna je intencija da se neće ići s pretjeranim eksperimentiranjem. Još jednom ću naglasiti da sam pomalo razočaran jer sam siguran da se od ovoga moglo izvući puno više, a ovako je poznata priča ispričana u potpuno umjetnom i neuvjerljivom okruženju i nekako u nju i nisam uspio povjerovati. Tako da i dalje od recentnijih filmskih izvedbi Shakespeara za mene i dalje uvjerljivo prvo mjesto drži "Macbeth" Justina Kurzela s Michaelom Fassbenderom i Marion Cotillard iz 2015. godine kojom se pokazalo da i u klasičnim uvjetima tekst star 400 godina može savršeno funkcionirati bez previše mudrovanja i izmišljanja tople vode.
 

Primjedbe