Ugledni španjolski filmaš Fernando Leon de Aranoa (Los lunes al
sol) donosi nam priču o vjerojatno najpoznatijem krijumčaru droge svih
vremena, kolumbijskom kokainskom kralju Pablu Escobaru i to ispričano iz
pozicije njegove ljubavnice Virginije Vallejo (Penelope Cruz), no najveći
problem ovog filma je taj što je ova priča već toliko poznata da je danas valjda
napamet znaju i učenici prvih razreda osnovne škole u Tanzaniji.
Očekivao sam da bi ovaj film mogao donijeti nešto novoga u ovu poznatu
priču, no ništa od toga nije se dogodilo, a za one koje zanima kompletna i kompleksna
priča o Escobaru daleko bolji izbor je serija "Narcos" Josea Padilhe.
Čak je i Brazilac Wagner Moura koji je u "Narcosu" utjelovio Escobara
daleko uvjerljiviji od puno poznatijeg kolege Javiera Bardema, koji osim
što je odglumio El padrona je i jedan od producenata ovog filma.
Ovaj
je film snimljen po knjizi po imenu "Loving Pablo, hating Escobar",
koju je prije desetak godina napisala Vallejo, poznata kolumbijska
televizijska novinarka i voditeljica, koja je bila Escobarova ljubavnica
od 1982. do 1987. godine. Mislio dam da bi Aranoin film po ovom romanu
mogao donijeti neku svježinu u Escobarovu priču, no ovaj filmaš ili je
posljednjih godina živio pod nekakvim staklenim zvonom pa mu je promaklo
da su snimljeni na deseci filmova, serija i dokumentaraca na istu temu
ili je mislio da će priča o Escobaru publici biti zanimljiva ako se
ispriča i po stoti put. Čovjek se očigledno malo prevario jer je film naišao na
mlake kritike, a nije se baš ni proslavio u kino-distribuciji. Posebno
mi je iritantno bilo što likovi malo pričaju na španjolskom, a malo na
engleskom. Djelovalo je to prilično zbunjujuće i mislim da je puno
pametnije rješenje bilo u Narcosu, gdje su Kolumbijci pričali
isključivao na španjolskom, a Amerikanci na engleskom jeziku. Unatoč tome što
su poslovično lijeni Amerikanci morali dobrim dijelom čitati, nitko se
pretjerano nije bunio i polučio je "Narcos" odličan uspjeh i u SAD-u.
Ovdje me to brljanje s jezicima podsjetilo na one stare filmove o
nacistima u kojima su Nijemci prvih nekoliko rečenica proćakulali na
svom jeziku da bi se poslije prebacili na engleski.
Mogao bi
sad netko pomisliti da je ovo teški promašaj od filma, no daleko od toga i
bilo bi nekorektno reći takvo nešto. Unatoč poznatom sadržaju ipak je
"Loving Pablo" sasvim solidan film, školski režiran i školski ispričan
film u kojem također lijepo možemo vidjeti kakav je Escobar potpuni
manijak bio. Posebno su slikovite pojedine scene mučenja i ubojstava
kojih su se Pablo i njegovi narcosi dosjetili, a koje nismo imali
prilike vidjeti ni u "Narcosu", za koje ne treba sumnjati da su izmišljene pošto
je Vallejo tijekom svojih iskaza pred sudom naširoko ispričala dokle su
išli razmjeri maštovitosti kad je tortura bila u pitanju, zbog čega je žena i dobila azil u SAD-u, a njena glava i danas je ucijenjena od strane kolumbijskih kokainskih kartela. Moram
priznati da me ni Bardemova životna družica, Penelope Cruz, koja je
nakon "Šunka, šunka", "Vicky Cristina Barcelona" i "Savjetnika" već
četvrti put dijelila ekran sa svojim dragim, nije pretjerano
impresionirala kao Vallejo. Ostao mi je pomalo ovaj film nedorečen, kao
da se autor nije mogao odlučiti želi li po stoti put ispričati priču o
usponu i padu Pabla Escobara (na što se na koncu, nažalost, i odlučio)
ili će se usredotočiti na romansu između njega i Virginije. Solidno i ništa više.
Primjedbe
Objavi komentar