Sidney Lumet proslavio se već u ranim tridesetim godinama života,
kad se 1957. proslavio legendarnim filmom "12 gnjevnih ljudi". I danas
se taj film smatra možda i najboljim sudskim filmom svih vremena, no
onda kao da je cijelo desetljeće "prespavao" i u velikom stilu se na
scenu vratio 70-ih godina. Izbacio je tada Lumet niz sjajnih filmova, od
"Serpica" i "Ubojstva u Orient Expressu" pa do "Pasjeg popodneva" i
"Mreže" da bi se nakon još jedne vrlo dobre sudske priče po imenu
"Verdict" iz 1982. godine moglo reći da su njegove zlatne filmske godine
prošle, iako bi se tu i tamo još pojavio s ponekim bljeskom. No, iako
60-ih godina Lumet nije snimio niti jedan od svojih najvećih filmova,
daleko od toga da ovaj redatelj čak pet puta nominiran za Oscara nije
bio aktivan. Snimio je u tom desetljeću ovaj iznimno produktivni i
vrijedni filmaš čak deset filmova, od kojih su neki bili također iznimno
zanimljivi (odmah mi na pamet padaju "Fail-safe" i "Long Day's Journey
into the Night"), a u red tih filmova definitivno spada i "The Hill".
Bio
je ovaj film napisan po predstavi britanskog dramatičara Raya Rigbyja
nominiran i za Zlatnu palmu u Cannesu (Rigby je dobio nagradu za
najbolji scenarij), kao i za britanski film godine (ovaj je puta nagradu
dobio Oswald Morris za najbolju fotografiju), a radnju je smjestio u
logor za nedisciplinirane britanske vojnike na sjeveru Afrike, točnije
u Libiji, za vrijeme II svjetskog rata. U tom logoru, odnosno nekoj
vrsti zatvora na otvorenom završava i naših pet glavnih junaka, među
kojima i vodnik Roberts, kojeg je utjelovio vjerojatno do danas
najpozantiji James Bond, odnosno Sean Connery. Connery se koju godinu ranije
proslavio s Bondom i tražio je ulogu i film koji su potpuno drukčiji od
onoga po čemu su ga svi odjednom počeli prepoznavati. Lumetov film
pokazao se za njega kao idealan izbor, a upravo zahvaljujući tome što je
velika zvijezda poput Conneryja pristala sudjelovati u filmu, pomalo
netipičnom filmu za 60-e poput "Brda" osiguran je novac za produkciju.
Vodnik
Roberts i ostali vojnici u ovom zatvoru završavaju u rukama štabnog
narednika Williamsa, sadističkog tipa koji uživa u maltretiranju
zatvorenika i iživljavanju nad njima. Kad mu ova skupina odluči pružiti
otpor, počinju mu potkopavati autoritet i oglušuje se na njegove
zapovijedi, Williams ih posebno uzme na zub i za njih je pripremio
posebnu vrstu torture. Vrhunac toga je uspon na brdo koje je umjetno
napravljeno u središtu dvorišta zatvora, na što narednik po nesnosnim
pustinjskim vrućinama zatvorenike tjera bezbroj puta dnevno. Iako je
riječ o britanskim zatvorenicima i o britanskim čuvarima, oni se prema
njima odnose valjda gore nego što su se Japanci ili nacisti odnosili
prema svojim zatvorenicima. Osim na Robertsa, posebno su Williams i
ostali čuvari na pik uzeli crnoputog britanskog vojnika, kojeg osim s
fizičkim torturama pokušavaju slomiti i užasnim rasističkim i
primitivnim objedama, a sve počinje odlaziti kvragu kad jedan od
zatvorenika uslijed maltretiranja umre.
Zanimljivo je kako je
Rigby priču za ovaj film napisao djelomično i po vlastitim iskustvima
pošto je i sam za vrijeme II svjetskog rata završio u zarobljeništvu.
Film je sniman u Španjolskoj po nesnosnim uvjetima i po temperaturama
koje su se penjale iznad 40 stupnjeva prema celzijusu, a kako je Lumet
oduvijek bio poznat kao redatelj koji i nije imao previše milosti prema
svojim glumcima, ma koliko velike zvijezde oni bili, to onda baš i ne iznenađuje toliko. Kao kulisa za
zatvor na otvorenom u Libiji poslužila je utvrda u Malagi, a ovim filmom
Lumet propitkuje i sustav autoriteta i zapovjedni lanac u vojsci. Je li
baš nužno poslušati i sve one najgluplje i najgore zapovijedi od strane
nadređenih, kao što Conneryjev lik nije učinio već je nokautirao svog
zapovjednika nakon što je ovaj naredio juriš u bitku za koju se u startu
znalo da je izgubljena i da će rezultirati brojnim poginulima. Upravo
zbog tog incidenta Roberts je i završio u zatvoru, a ondje biva suočen s
još gorim i brutalnijim luđacima i sadistima od onih koje je susreo na
frontu. Osnovna emocija u ovom filmu je strah. Tako zatvorenici iz
straha od čuvara pristaju na sve što ovi traže od njih ma koliko to
bolesno i strašno bilo, dok čuvari zatvorenike pod stegom drže
djelomično i zbog straha, straha da jednom kad izgube autoritet da od
njih više neće ostati ništa.
Primjedbe
Objavi komentar