Sidney Lumet
proslavio se već u ranim tridesetim godinama života, kad se 1957. proslavio
legendarnim filmom "12 gnjevnih ljudi". I danas se taj film smatra
možda i najboljim sudskim filmom svih vremena, no onda kao da je cijelo
desetljeće "prespavao" i u velikom stilu se na scenu vratio 70-ih
godina. Izbacio je tada Lumet niz sjajnih filmova, od "Serpica" i
"Ubojstva u Orient Expressu" pa do "Pasjeg popodneva" i
"Mreže" da bi se nakon još jedne vrlo dobre sudske priče po imenu
"Verdict" iz 1982. godine moglo reći da su njegove zlatne filmske
godine prošle, iako bi se tu i tamo još pojavio s ponekim bljeskom. No, iako
60-ih godina Lumet nije snimio niti jedan od svojih najvećih filmova, daleko od
toga da ovaj redatelj čak pet puta nominiran za Oscara nije bio aktivan. Snimio
je u tom desetljeću ovaj iznimno produktivni i vrijedni filmaš čak deset
filmova, od kojih su neki bili također iznimno zanimljivi (odmah mi na pamet
padaju "Fail-safe" i "Long Day's Journey into the Night"),
a u red tih filmova definitivno spada i "The Hill".
Bio je ovaj
film napisan po predstavi britanskog dramatičara Raya Rigbyja nominiran i za
Zlatnu palmu u Cannesu (Rigby je dobio nagradu za najbolji scenarij), kao i za
britanski film godine (ovaj je puta nagradu dobio Oswald Morris za najbolju
fotografiju), a radnju je smjestio u logor za nedisciplinirane britanske
vojnike na sjeveru Afrike, točnije u Libiji, za vrijeme II svjetskog
rata. U tom logoru, odnosno nekoj vrsti zatvora na otvorenom završava i naših
pet glavnih junaka, među kojima i vodnik Roberts, kojeg je utjelovio
vjerojatno do danas najpozantiji James Bond, odnosno Sean Connery. Connery se
koju godinu ranije proslavio s Bondom i tražio je ulogu i film koji su potpuno
drukčiji od onoga po čemu su ga svi odjednom počeli prepoznavati. Lumetov film
pokazao se za njega kao idealan izbor, a upravo zahvaljujući tome što je velika
zvijezda poput Conneryja pristala sudjelovati u filmu, pomalo netipičnom filmu
za 60-e poput "Brda" osiguran je novac za produkciju.
Vodnik
Roberts i ostali vojnici u ovom zatvoru završavaju u rukama štabnog narednika
Williamsa, sadističkog tipa koji uživa u maltretiranju zatvorenika i
iživljavanju nad njima. Kad mu ova skupina odluči pružiti otpor, počinju mu
potkopavati autoritet i oglušuje se na njegove zapovijedi, Williams ih
posebno uzme na zub i za njih je pripremio posebnu vrstu torture. Vrhunac toga
je uspon na brdo koje je umjetno napravljeno u središtu dvorišta zatvora, na
što narednik po nesnosnim pustinjskim vrućinama zatvorenike tjera bezbroj puta
dnevno. Iako je riječ o britanskim zatvorenicima i o britanskim čuvarima, oni
se prema njima odnose valjda gore nego što su se Japanci ili nacisti odnosili
prema svojim zatvorenicima. Osim na Robertsa, posebno su Williams i ostali
čuvari na pik uzeli crnoputog britanskog vojnika, kojeg osim s fizičkim
torturama pokušavaju slomiti i užasnim rasističkim i primitivnim objedama, a
sve počinje odlaziti kvragu kad jedan od zatvorenika uslijed maltretiranja
umre.
Zanimljivo je kako je Rigby priču za ovaj film napisao djelomično i po vlastitim iskustvima pošto je i sam za vrijeme II svjetskog rata završio u zarobljeništvu. Film je sniman u Španjolskoj po nesnosnim uvjetima i po temperaturama koje su se penjale iznad 40 stupnjeva prema celzijusu, a kako je Lumet oduvijek bio poznat kao redatelj koji i nije imao previše milosti prema svojim glumcima, ma koliko velike zvijezde oni bili, to onda baš i ne iznenađuje toliko. Kao kulisa za zatvor na otvorenom u Libiji poslužila je utvrda u Malagi, a ovim filmom Lumet propitkuje i sustav autoriteta i zapovjedni lanac u vojsci. Je li baš nužno poslušati i sve one najgluplje i najgore zapovijedi od strane nadređenih, kao što Conneryjev lik nije učinio već je nokautirao svog zapovjednika nakon što je ovaj naredio juriš u bitku za koju se u startu znalo da je izgubljena i da će rezultirati brojnim poginulima. Upravo zbog tog incidenta Roberts je i završio u zatvoru, a ondje biva suočen s još gorim i brutalnijim luđacima i sadistima od onih koje je susreo na frontu. Osnovna emocija u ovom filmu je strah. Tako zatvorenici iz straha od čuvara pristaju na sve što ovi traže od njih ma koliko to bolesno i strašno bilo, dok čuvari zatvorenike pod stegom drže djelomično i zbog straha, straha da jednom kad izgube autoritet da od njih više neće ostati ništa.
Primjedbe
Objavi komentar