Film je prilično često u koliziji s aktualnim politikama, bilo vanjskim, bilo unutarnjim, a još od vijetnamskog rata američki je film postao prilično antiratan. Od tada gotovo i nema pravog ratnog filma, koji zapravo svojom porukom nije antiratni te i putem filma onaj pametniji dio Amerike nastoji političkom establišmentu pokazati što misli o njihovom širenju demokracije. Svim tim filmovima kao da se želi poručiti zar nije već dovoljno vođeno dovoljno besmislenih ratova kojima se nije baš ništa postiglo, osim što su se generacije i generacije klinaca vratile kućama potpuno uništene. No, očito uzalud. Posljednjih godina mogli smo se tako nagledati i dobrih i loših i osrednjih filmova o posljednjim američkim ratovima, onima u Afgantisanu i Iraku i gotovo svaki od tih filmova u sebi je nosio jaku antiratnu crtu. Takav je slučaj i s filmom francuskog redatelja Alexandrea Moorsa, čovjeka koji je počeo kao redatelj glazbenih spotova, a njemu je zadatak režiranja ovog filma pripao nakon što je od njega morao odustati talentirani nezavisni američki filmaš David Lowery.
Upravo je Lowery i napisao scenarij po uspješnoj istoimenoj knjizi Kevina Powersa, koji se i sam prijavio u vojsku kao 17-godišnjak. Tek godinu više od samog pisca, ima i jedan od dva glavna lika ovog romana, odnosno filma, Murph, mladić koji dolazi iz dobrostojeće obitelji i koji se odlučio prijaviti u vojsku dok smisli koji će fakultet upisati. Što je najgore od svega, njegovu odluku podržali su i njegovi roditelji, a ovaj naivni i povučeni mladić vjerojatno je imao romantične snove o služenju svojoj zemlji i sličnim govnarijama koje se obično spominju kad se netko dobrovoljno prijavljuje u vojsku kako bi išao ratovati na drugi kraj svijeta. Naravno da je Murph vrlo brzo shvatio da se rat bitno razlikuje od onoga što je zamišljao i da on nema nikakve veze s igrarijama kojih se igrao kao klinac. Srećom po njega, skupa s njim u brigadi je i dvije godine stariji Bartle, mladić koji dolazi iz bitno drukčijeg okruženja. On se u vojsku prijavio kako bi pobjegao iz neperspektivne sredine u kojoj nema posla, a vrlo brzo se povezao s Murphom i taj je zeleni mladić postao njegov štićenik. Prije polaska na misiju u Irak, morao je Bartle obećati Murphovoj majci da će paziti na njenog sina, no kako to već biva u ratu, ponekad je teško paziti na samog sebe, a kamoli još na nekoga, posebno kad se taj počne psihički raspadati jer ne može podnijeti ono u što se uvalio.
Pa iako kritike ovom filmu i nisu bile posebno naklonjene, meni se čak i svidio, unatoč tome što je priča dosta klišeizirana i unatoč dosta neujednačenoj prvoj i drugoj polovici filma. Dobre uloge kao Murph i Bartle odradila su dva mlada glumca, Tye Sheridan i Alden Ehrenreich, a ovdje u dramskoj ulozi imamo priliku vidjeti i Jennifer Aniston, koja se očito odlučila maknuti od bedastih uloga koje su joj i obilježile karijeru. Uz to, ima u sebi ovaj film i snažnu poruku i ako barem jedan madi i nesigurni američki klinac koji nekim čudom pogleda ovaj film (ili još kojim većim čudom pročita ovu ili neku drugu knjigu) odluči da si neće uništiti život i prijaviti se u vojsku, "The Yellow Birds" je svoju misiju ispunio. Iako je film prilično sporog tempa, vizualno je dosta dotjeran i strukturiran je na način da paralelno pratimo njihovo vrijeme u ratu, kao i po povratku kući, a s njim se defitinivno uspjelo pokazati ono što je Powers zamislio u svojoj knjizi i što je sam proživo. To je nedostatak kontrole koju vojnik ima nad vlastitom sudbinom. Kako vrijeme prolazi, taj osjećaj nemoći sam po sebi postaje svojevrsni neprijatelj i vjerujem da se jako teško nositi sa strahotama modernog ratovanja i sa svime što se doživi u tim najstresnijim mogućim situacijama u kojima se čovjek može naći.
Primjedbe
Objavi komentar