Holokaust baš
i nije tematika za zafrkanciju i po tom pitanju uvijek treba biti oprezan jer
Simon Wisenthal i ekipa budno prate što se događa, a da filmovi na tu temu ne
moraju uvijek biti baš toliko tužni i mučni pokazao je 1997. godine genijalni
Roberto Benigni. Sa svojim gorkoslatkim "Život je lijep" osvojio je
čovjek Oscare i za najbolji strani film i za najboljeg glumca, a zamalo su mu
izmakli kipići za najbolji film uopće, režiju i scenarij, a nekako na
Benignijevom tragu je i tragikomedija rumunjskog filmaša Radua Mihaileanua,
koji je najveći dio karijere radio u Francuskoj pa je tako i "Vlak
života" francuski film na francuskom jeziku. Da situacija bude
zanimljivija, Mihaleanu je 1996. godine poslao Benigniju scenarij za "Vlak
života" jer je upravo njega zamislio za jednu od glavnih uloga, seoske
budale Shloma. No, Benigni je tu ponudu odbio, no zasigurno mu je ovaj scenarij
otvorio neke horizonte i barem djelomično dao ideju za snimanje "La vita e
bella".
Godina je
1941. i nacisti se probijaju prema istočnoj Europi, a sve su bliže i selu u
kojem živi i Shlomo, kojeg upoznajemo kako sumanuto trči kroz šumu kako bi
obavijestio ostatak svog židovskog društva da su Nijemci sve bliže. Svima u
mjestu već je dobro poznato što se događa s njihovim sunarodnjacima, a kad se
seoski mudraci okupe kako bi raspravili što napraviti kako bi izbjegli selidbu
u logore, upravo Shlomo dođe na ideju da bi sami mogli napraviti vlak i
odglumiti da ih nacisti odvoze u logore, a zapravo se uputiti preko Rusije
prema Palestini. Mještani odlučuju prihvatiti tu pomalo grotesknu i apsurdnu
ideju i kreću pripreme za ukcravanja u vlak života, no nacisti se polako
približavaju i počinju stezati obruč oko njihovog sela, a vlak nekako krene na
svoje ludo putovanje.
Ono što je pošlo za rukom Benigniju, odnosno da zafrkancija na temu holokausta ne postane neukusna i nepristojna, uspjelo je i Mihaleanuu. "Vlak života" apsurdistička je tragikomedija u kojoj su Židovi prisiljeni glumiti i naciste kako bi preživjeli, a stilski me ovaj film na trenutke podsjetio na filmove Emira Kusturice. Tome je zasigurno pridonijela i glazba koju je za ovaj film skladao (ili bolje rečeno izveo još jednu u nizu varijacija na poznate teme) nekadašnji frontmen "Bijelog dugmeta" Goran Bregović. Oni kojima su bliske francuske komedije, mogu pretpostavit kakav stil humora mogu očekivati, potpuno blesav i dosta fizikalan (slapstick), a zanimljivo je da se brojnim američkim kritičarima ovaj film čak i više svidio od "La vita e bella" pošto su oba filma u američku distribuciju krenula gotovo istovremeno. Imam dojam da je jedan od uzora Mihaleanuu pri stvaranju ovog filma bio legendarni američki komediograf Mel Brooks, jer stilski je "Train de vie" dosta blizak Brooksovom izričaju uz dodatak crnog balkanskog humora.
Primjedbe
Objavi komentar