Iznenađujuće
dobra crnohumorna drama ili bolje rečeno tragikomedija stiže nam iz Islanda.
Dobio je ovaj film koji bismo mogli prevesti "Ispod stabla" sve
najvažnije nacionalne nagrade u izboru za najbolji islandski film godine - od
najboljeg filma, režije, scenarija, glavnog glumca i glumice, a bio je i
islandski kandidat za Oscara u kategoriji najboljeg filma izvan engleskog
govornog područja. Osvajao je "Undir trenu" nagrade i po brojnim
svjetskim festivalima pa je tako njegov autor, talentirani mladi islandski
filmaš Hafsteinn Gunnar Sigurdsoon dobio i nagradu koja nosi ime slavnog
poljskog filmaša Krzystofa Kieslowskog u Denveru, a bio je u konkurenciji i za
nagradu u kategoriji "Horizonti" na festivalu u Veneciji, gdje je
premijerno i prikazan.
Donosi nam
Sigurdsson ovdje priču o dvije obitelji koje žive u duplexu u predgrađu
Reykjavika, a koje se zakače oko stabla koje raste u dvorištu Inge i Baldvina
te stvara hlad Konradu i Eybjorg. I dok se Konrad i Baldvin čak i uspiju
dogovoriti te Baldvin pristane skresati nekoliko grana koje smetaju susjedima,
Inga iz pakosti odbija popustiti te na kraju stablo ostane na mjestu. Počinju
ove obitelji smišljati kako će jedni drugima što više napakostiti i situacija
među susjedima sve više postaje neizdrživa. Da situacija bude gora, Ingin i
Baldvinov sin Atli vratio se u roditeljsku kuću nakon što ga je žena potjerala
jer ga je uhvatila kako baca drkicu na kućni pornić koji je snimio s bivšom
djevojkom. Posve je jasno da je Atli sjeban podjednako koliko i njegovi roditelji,
a na cijelu ovu obitelj utjecala je tragedija koja im se dogodila nekoliko
godina ranije i od koje se nisu uspjeli oporaviti.
Nedavni
nestanak drugog sina posebno je uništilo Ingu, koja ponajviše upravo zbog tog
šoka svoju tugu, jad i bijes odlučuje iskaljivati na susjedima, paru u kasnim
40-im godinama koji umjetnom oplodnjom pokušavaju dobiti dijete. Ispostavlja se
da je sporno stablo samo povod za konflikt ženi koja se potpuno pogubila, a
kako Inga počinje sve više luditi, gubiti razum i postajati paranoična, njezino
se stanje prenosi na cijelo susjedstvo. Stilski se ovaj film potpuno uklapa u
modernu nordijsku kinematografiju i u početku je tempo ovog filma dosta spor,
no kako se situacija razvija tako i priča postaje sve nevjerojatnija i apsurdnija
da bi na kraju eskalirala u potpuno suludoj završnici. Mislio bi čovjek da su
ti sjevernjaci potpuno hladni ljudi koje ništa ne može izbaciti iz takta, a kad
ono vidimo ovdje galeriju potpuno ludih i autodestruktivnih ljudi koje bi prije
smjestili u neke druge krajeve svijeta.
Pomalo mi ovaj visoko stilizirani film djeluje i kao prilično cinična metafora na društvo, odnosno dio društva koji je potpuno otuđen i zatvoren u svoja četiri zida. Količina frustracija i bijesa koje se nakupljaju među tim zidovima je strašna, a podjednako toliko je strašna i količina zlobe koja se kanalizira u Ingi i koju ona potom pakosno ispoljava prema susjedima. I ovdje se pokazuje da su nedostatak komunikacije i inatljivost te zatvaranje u svoj mali univerzum potpuno pogrešan pristup, a zakopavanje problema pod tepih i šutnja samo pogoršavaju stvari. Vidimo na primjeru ovog filma i da se svatko nosi s problemima i tugom na svoj način, a ne mogu se sjetiti kad sam gledao neki film koji je istovremeno bio toliko urnebesan (u crnohumornom smislu, nikako ne očekivati urnebes tipa "Glup i gluplji" ili "Ace Ventura", ovo je potpuno drukčiji stil humora, puno suptilniji i oporiji) i jednako toliko depresivan i tužan.
Primjedbe
Objavi komentar