Luis Bunuel zasigurno je najveći
španjolski filmaš svih vremena, čija je karijera trajala čak pola stoljeća i
smatra ga se ocem filmskog nadrealizma. Filmove je Bunuel snimao od 20-ih
godina prošlog stoljeća pa sve do kraja 70-ih godina, snimao je na dva
kontinenta i na tri jezika, a bio je iznimno raznovrstan i žanrovski jer je
snimao i eksperimentalne filmove, dokumentarce, komedije, kostimirane drame,
fantazije, krimiće, westerne, pustolovne filmove, satire, melodrame pa čak i
nešto što bi se moglo nazvati erotskim filmovima. Utjecao je Bunuel na cijelu
vojsku budućih filmaša, počevši od čileanskog avangardista i multiumjetnika
Alejandra Jodorowskog pa do Davida Lyncha i Jorgosa Lantimosa, a čak 15
njegovih filmova uvršteno je na listu od tisuću najboljih filmova svih vremena.
Na toj listi nalazi se i
"Viridiana", humorna drama snimljena u španjolsko - meksičkoj
koprodukciji, koja je bila prvi film nakon četvrt stoljeća koji je Bunuel
snimao u svojoj domovini. No, ubrzo se pokazalo da je bio to i posljednji film
koji je snimio u Španjolskoj, pošto je Francove cenzorske komisije žestoko
prevario i "podvalio" im daleko provokativniji film nego što su oni
očekivali i film koji je Vatikan proglasio ne samo kao najobičniju uvredu za
sve katolike, već i za sve kršćane. S današnje distance "Viridiana"
zapravo i ne djeluje tako provokativno, no treba biti svjestan da je ovaj film
snimljen početkom 60-ih godina u ultrakatoličkoj španjolskoj diktaturi pod
vodstvom Francisca Franca. Zato i ne čudi da je ovaj film o mladoj časnoj
sestri Viridiani (Silvia Pinal), koja prije konačnog zaređenja odlazi u posjet
svom perverznom starom ujaku razljutio mnoge konzerve. Stari ujak (Fernando
Rey) je udovac i nikada se nije oporavio od smrti svoje supruge, a kada
Viridana stigne k njemu, on potpuno izgubi razum jer ga djevojka nevjerojatno
podsjeća na njegovu pokojnu suprugu. Starac tada pokuša zavesti puno mlađu
buduću časnu sestru, no sve to završi tragedijom, zbog koje se Viridiana pokuša
iskupiti te ujakov dvorac pretvori u utočište za lokalne luđake, prosjake i
klošare koji su živjeli u okolici. Njezine dobre namjere vođene kršćanskim
milosrđem vrlo brzo se pokazuju kao prilično loša ideja, tim više jer će se
ondje ubrzo pojaviti i ujakov sin, koji također baci oko na mladu Viridianu.
Za mnoge se pokazalo ogromno
iznenađenje što je scenarij koji je Bunuel napisao sa svojim čestim suradnikom
Juliom Alejandrom uopće i prošao španjolsku cenzorsku komisiju jer
"Viridianom" kao da je Bunuel pokušao dodatno isprovocirati
konzervativnu španjolsku vlast pošto je u priču ubacio i brojne tabu teme poput
silovanja, incesta, nagovještaja nekrofilije, mučenja životinja i svetogrđa.
Kako bi svog najslavnijeg filmaša privukli da se vrati kući, cenzori su mu
dopustili praktički sve osim završne scene, no genijalni Bunuel opet ih je
uspio prevariti jer je završna scena ispala još nemoralnijom, nego što je
trebala biti u originalnom izdanju. Kad je snimio film, bio je Bunuel svjestan
da bi mogao imati ozbiljnih problema pa je ovaj puta cenzorima podvalio verziju
filma iz koje je izbacio gotovo sve kontroverzno, a svom sinu je dao zadatak da
filmske negative "prošverca" u Pariz, gdje je "Viridiana"
montirana. Tako zapravo nitko i nije imao priliku vidjeti pravu verziju filma
sve do premijere na festivalu u Cannesu, gdje je Bunuel dobio Zlatnu palmu za
najbolji film.
No, kad se vratio u Španjolsku,
Bunuel se našao u problemima jer mu je film u domovini zabranjen, bez obzira
što je već krenuo u svjetsku distribuciju i što je svuda u svijetu prihvaćen s
oduševljenjem. Osim Bunuela u još ozbiljnijim problemima se našao i direktor
španjolske cenzorske komisije, koji je odmah smijenjen, a "Viridiana"
je u Španjolskoj bila u ladici sljedećih 17 godina, sve do smrti Franca i kraja
diktature te se za to vrijeme ovaj film uopće i nije smio spominjati u
medijima, dok su producentske kuće koje su ga radile ugašene. Bio je to znak
Bunuelu da opet da petama vjetra te se nanovo vratio u Meksiko, da bi se na
kraju skrasio u Francuskoj, gdje je krajem 20-ih godina i započeo svoju
karijeru. Stari provokator u svoj je film ubacio i scenu u kojoj parodira
posljednju večeru u kojoj imamo skupinu beskućnika i luđaka koji su poslagani
baš kao Isus i apostoli na legendarnoj Leonardovoj slici, a to posebno nije
sjelo lažnim moralistima u Španjolskoj. No, kako to već obično ide, zadnji se
ipak smijao Bunuel jer je nadživio Franca i nakon njegove smrti film je stigao
u španjolska kina te su i njegovi sunarodnjaci mogli uživati u kukavičjem
jajetu koji je legendarni filmaš podvalio primitivnim konzervativcima.
Primjedbe
Objavi komentar