Paul
Schrader čovjek je koji se predstavio još tijekom 70-ih i to kao
jedan od najtalentiranijih scenarista svoje generacije, a potpisuje
ovaj danas 72-godišnjak filmove kao što su Scorseseovi "Taksist",
"Razjareni bik" i "Posljednje Kristovo iskušenje".
Nakon velikog uspjeha "Taksista" Schrader je dobio priliku
i sam režirati filmove, a redateljski vrhunac vjerojatno je doživio
1985. godine s filmom "Mishima: Život u četiri poglavlja",
biografijom japanskog pisca, pjesnika, glumca, redatelja, modela i
nacionalističkog revolucionara Yukia Mishime, koji se 1970. godine
ritualno ubio nakon što je njegov pokušaj državnog udara završio
neuspjehom. Za razliku od svojih suvremenika poput već spomenutog
Scorsesea ili Spielberga, Coppole, Lucasa, De Palme i ostalih koji su
revolucionalizirali film tijekom 70-ih godina prošlog stoljeća,
Schrader se prvi put s filmom susreo tek kad je stigao na fakultet.
Njegovi striktni roditelji kalvinisti zabranjivali su mu gledanje
filmova sve do 18. godine, a jednom kad je zabrana nestala, Schrader
je počeo gutati sve od filmova što se našlo ispred njega. Ipak, za
razliku od svojih suvremenika na koje su najviše utjecali francuski
novi val, kao i klasični američki film, Schrader je kao najveće
uzore uvijek isticao avangardne filmaše poput Francuza Roberta
Bressona, Japanca Yasujiroa Ozua i Danca Carla Theodora Dreyera.
No,
njegova zvijezda je već polovicom 80-ih očito prestala svijetliti
i, baš kao ni Michael Cimino, nije se uspio Schrader prilagoditi
novonastalim okolnostima. Tako je upao u prosječnost koja je
potrajala puna tri desetljeća i snimao je u tom razdoblju filmove
koji se nikako ne mogu usporediti s onima iz prijašnjeg desetljeća,
a još gore je posrnuo u novom tisućljeću da bi dno dotaknuo s
katastrofalnim filmovima kao što su "Dying of the Light"
ili "Divlji psi", oba s Nicholasom Cageom u glavnoj ulozi.
Nakon "Canyonsa" u kojem se uz notornu Lindsay Lohan u
glavnoj ulozi pojavio izvjesni porno glumac umjetnička imena James
Deen, izgledalo je da je Schraderova karijera gotova. A onda se
pojavio "First Reformed". Šokantna, potresna i
uznemirujuća priča o svećeniku Ernstu Tolleru (najbolja uloga
Ethana Hawkea u dugo, dugo godina), 46-godišnjaku koji djeluje ne
samo kao da je potpuno izgubio vjeru, već kao i da je čovjek koji
je i fizički i mentalno potpuno uništen. Tollera očigledno izjeda
neka podmukla bolest jer svakodnevno trpi užasne bolove, a ništa
manji nisu ni bolovi uzrokovani obiteljskom tragedijom, nakon koje se
iz vojne kapelanije prebacio u malenu župu u okolici New Yorka.
Kako
bi se borio s vlastitim demonima Toller je počeo pisati dnevnik u
koji će godinu dana na papir stavljati svoje turobne misli, nadajući
se kako bi to moglo imati nekakav terapeutski učinak na njega. No,
bez obzira što je čovjek zaglavio u teški nihilizam i
propitkivanje apsolutno svega, ipak je i dalje svećenik pa ga tako
jedan dan mlada župljanka Mary (Amanda Seyfried) zamoli da
porazgovara s njezinim mužem, Michaelom. On je pak podjednako sjeban
tip, jedan od onih agresivnih environmentalista, koji je slomljen jer
ćemo uništiti svijet i ne želi imati djece na tom svijetu koji
bezglavo srlja u propast. A žena mu je trudna i ona želi dijete,
dok njemu i sama pomisao na to stvara bol i ne želi dijete osuditi
na život u svijetu osuđenom na propast. Susret dva takva tipa
nikako ne može završiti dobro, a pod utjecajem Michaela i svećenik
shvaća da je svijet osuđen na propast i da mu nema spasa. Postaje
Toller još više ogorčen, autodestruktivan i počne razmišljati na
koji način bi se mogao osvetiti okrutnom i užasnom svijetu u kojem
je zaglavio, a kako očito živimo u ekstremnim vremenima, tako je
Toller očito spreman i na ekstremna rješenja.
Čitajući
Schraderovu biografiju nakon gledanja filma, nisam mogao ne doći do
zaključka da je lik Tollera zasigurno dobrim dijelom i radio po
sebi. Po čovjeku koji se nije uspio snaći u novonastalim
okolnostima, čovjeku koji ne samo da se nije uspio prilagoditi duhu
vremena, već je usput negdje i izgubio pravog sebe, čovjeku koji je
bijesan jer je za sve što mu se događa dobrim dijelom i sam kriv,
čovjeku kojem se gadi svijet prepun nepravde. Tollerov lik
neodoljivo podsjeća ne samo na Travisa Bicklea iz Taksista, već i
gotovo sve dosadašnje najpoznatije Schraderove glavne likove -
autodestruktivce koji rade sami protiv sebe, bilo to namjerno ili
podsvjesno i koji u finalu podnose bolnu žrtvu ili čin ekstremnog
nasilja da bi mogli doživjeti iskupljenje ili katarzu. Stilski i
vizualno "First Reformed" jako podsjeća na filmove koji su
se snimali u zlatnom dobu Hollywooda, odnosno 70-im godinama prošlog
stoljeća (za mene je to i dalje najzlatnije doba američkog filma).
Praktički cijeli film, uz tek nekoliko izuzetaka, sastoji se od
statičnih kadrova, neprestano se izmijenjuju krupni planovi i
totali, a činjenica da gotovo uopće nema glazbe, uz rijetki
izuzetak podmuklih zvukova, dodatno utječu na mučan i
klaustrofobičan ugođaj.
"First
Reformed" u svoja nepuna dva sata dotiče se i mnogih važnih i
aktualnih tema kao što samoubojstvo, pobačaj, terorizam,
deregulacija, armagedon, globalno zatopljenje i onečišćenje
zemlje. No, ovaj je film prvenstveno i žestoka kritika crkve. U ovom
slučaju to je reformistička crkva, no tiče se ova kritika svih
zapadnjačkih religijskih organizacija koje su postale potpuno
samodopadne i gotovo pa same sebi svrhom. Jedan od razloga Tollerove
ogorčenosti i gnjeva je u tome što je svjestan da je današnja
crkva, crkva kojoj i on sam pripada, izgubila svaki smisao i jedina
joj je zadaća zadržavanje utjecaja i sinekura po svaku cijenu. Ako
to znači uvlačenje u guzicu politici i krupnom kapitalu, ništa
zato, samo da se nas ne dira i nek se ne dira ono što je naše.
Crkva kojoj su moral i poštenje ostali najobičnije slovo na papiru
i crkva kakvu, uvjeren je Toller, bog sigurno nije zamislio i crkva
koje bi se sam bog zasigurno sramio. Crkva koja nije progresivna i
nije sklona žrtvi za dobrobit svoje pastve, već crkva kojoj je cilj
držati ljude u što je većem mraku i neznanju te parazitirati na
njihovoj grbači. "First Reformed" definitivno je
kulminacija Schraderove karijere, senzacionalan i katarzičan film
koji doista izgleda kao svojevrsni "Taksist" za 21. stoljeće.
Odličan film. Meni je isto bio 10/10. Osvježavajuće mi je bio vidjeti ovakav holivudski film koji je ipak dostra instrospektivan i tematiku prirode protiv religije
OdgovoriIzbriši