Velika prašina oko ovog filma podigla se odmah nakon njegove premijere na ponoćnom progamu Sundance film festivala. Rijetko kada kritika je bila tako gotovo pa jednoglasna kad je u pitanju neki horor film i gotovo svi su o "Naslijeđenom zlu", kako je u nas preveden "Hereditary" pisali pozitivno i davali mu visoke ocjene, redom hvaleći film i stilski i tehnički i dramatski. Dodatni se hype oko ovog filma dignuo samo koji dan kasnije kad je u nekom australskom kinu trailer "Hereditaryja" pušten uoči nekog obiteljskog filma pa su roditelji uplakanu dječicu morali vaditi van iz kina. Naravno da su vrlo brzo krenule usporedbe s klasicima horora kao što su "Ezgorcist" ili "Rosemaryna beba", što uvijek smatram nekako nepotrebnim jer jako je teško i nezahvalno uspoređivati filmove iz različitih razdoblja. No, da je mladi američki filmaš Ari Aster, kojem je "Hereditary" bio i debitantski dugometražni film, snimio prvorazredni horor i možda ponajbolji primjerak ovog žanra posljednjih, to je činjenica.
Ne mislim ići
tako daleko i razbacivati se s usporedbama i tražiti film s kojim bih
mogao usporediti "Hereditary", no posve je očito da je ovaj
mladić jako dobro "načitan" kad je u pitanju horor, kao i
scenarističko - režijskim vještinama, koje je vježbao godinama snimajući kratke
igrane filmove. Tijekom pretprodukcije filma Aster je više puta sam naglasio
kako na "Naslijeđeno zlo" više gleda na tragediju koja se pretvara u
noćnu moru, nego na horor. Istaknuo je da su na njega pri stvaranju
"Hereditary" utjecali filmovi među kojima su i neki poznati horori
odnosno trileri poput "Rosemaryne bebe" Romana Polanskog,
"Don't Look Now" Nicolasa Roegga ili "Carrie" Briana De
Palme, ali i filmovi koji se ni u kojem slučaju ne bi mogli svrstati pod horor
kao što su "Cries and Whispers" Ingmara Bergmana, "Ordinary
People" Roberta Redforda ili "The Cook, The Tief, His Wife and Her
Lover" Petera Greenawaya.
I doista, kreće "Hereditary" gotovo kao klasična, doduše malo jezivija nego obično, obiteljska drama. Annie Graham (fantastična Toni Collette, mislim da joj je ovo uloga karijere) umjetnica je koja se specijalizirala za izradu minijatura, živi s mužem Steveom (Gabriel Byrne), 16-godišnjim sinom Peterom i 13-godišnjom kćeri pomalo grotesknog izgleda i ponašanja po imenu Charlie. Odmah u prvoj sceni saznajemo da se ova obitelj susrela s tragedijom jer je upravo umrla Anniena majka Ellen, a u bizarnom posmrtnom govoru na majčinom ispraćaju Annie već otkriva dosta toga čudnoga o ovoj obitelji. Još više toga saznajemo vrlo brzo kad se Annie odluči priključiti grupi za podršku pa gomili neznanaca ispriča cijelu povijesti psihičkih bolesti svoje obitelji. Da situacija bude gora, Steve uskoro saznaje da je netko oskrnavio grob njegove punice, a nešto poput bakinog duha uskoro se počinje pojavljivati i Annie i Charlie. I tu bi se zaustavio s opisom događaja jer film nekoliko puta skreće potpuno nepredvidivim smjerom i za razliku od brojnih sličnih aktualnih horora ne služi se Aster jeftinim trikovima da bi šokirao i uplašio gledatelja, već priču gradi polako i efektno i ne morate se brinuti, ovo ni u kojem slučaju nije još jedan od onih filmova o ukletim kućama ili ukletim ljudima u tim kućama. Već ova je priča toliko nepredvivida, jeziva, uznemirujuća, užasavajuća i istovremeno izvedena s toliko stila da je "Hereditary" nemoguće usporediti s bilo kojim recentnim hororom.
Iako sam pred samo koju rečenicu naglasio da je nezahvanlno uspoređivati filmove, skočit ću sam sebi u usta i usporediti "Hereditary" s jednim prošlogodišnjim filmom, i to s "Mother!" Darrena Aronofskog. Pod tim nikako ne mislim uspoređivati ove filmove po tematici ili stilskoj izvedbi, već po nekom intenzitetu, ugođaju i sveukupnom dojmu koji je ostavio na mene, a taj dojam je iznad svih očekivanja. Naravno da ne mislim ići tako daleko pa lupati da je ovo jedan od najboljih horora ikad jer to će ipak pokazati vrijeme, no Aster je definitivno uspio osmisliti originalan koncept i snimiti nevjerojatno uzbudljiv film koji unatoč trajanju od dva sata i kusur, što je za horor jako puno, ni malo ne gubi na tempu i kvaliteti. Oduševilo me i što se ovaj film razvije u onom smjeru na koji u početku vjerojatno nikada ne bih pomislo, a unatoč tome što je film prilično hermetičan, kompleksan, na trenutke zbunjujuć i na kraju ostavlja prostor za razna tumačenja, "Hereditary" je iznadprosječan film koji ne podilazi publici, već je provocira. Svoju genijalnost i svježinu ideja Aster je pokazao i po pitanju scenarija i po pitanju režije pa tako svako malo kao da ostavlja neke hintove i tragove (gotovo poput Davida Lyncha u "Mullholland Driveu") na temelju kojih se da naslutiti što se događa, a unatoč tome što sam na trenutke imao dojam da ovo više nikuda ne vodi i da će se kompletna priča raspasti, svaki puta bi me ne samo razuvjerio, već i dodatno iznenadio, dok je sama završnica izvan svake pameti i potpuno briljantna.
Bilo bi krajnje nekorektno barem jedan odlomak ne posvetiti australskoj glumici Toni Collette, koju smo prije dvadesetak godina i upoznali kao majku jednog čudnog klinca koji ima neke nadnaravne moći. Bilo je to u Shyamalanovom "Šestom čulu", a sada je ne samo majka djece za koju vrlo brzo shvatimo da i nisu baš najobičnija, već je i ona sama svojevrsni kućni duh koji hvata samog sebe za rep. U svakom trenutku kad je vidimo na ekranu jasno je da će nešto krenuti po zlu te je Annie istovremeno potpuno kontradiktorni tip, žena koja se psihički i fizički raspada, a koja pokušava održati obitelj na okupu. Sjajan posao je odradio i kompozitor Colin Stetson, čiji score se ne sastoji isključivo od klasičnih tonova koji upozoravaju da će se nešto zloguko dogoditi, već i muzika ovdje igra bitnu ulogu u konstantnoj izgradnji ugođaja.
Strašan posao
je Aster skupa sa snimateljem odradio i po pitanju fotografije te je genijalno
osmislio i kadrove koji su snimani u interijerima i koji doista i izgledaju kao
da su snimljeni u nekoj kući lutaka. Zanimljivo je kako je sve interijere Aster
snimao na velikoj pozornici na koju je postavio sobe koji bi mu bile potrebne
za pojedini kadar i s kojih su se zidovi mogli micati kako bi mogao snimati iz
veće udaljenosti nego što je to moguće u stvarnoj kući. Ovom filmu stvarno ne
mogu pronaći niti jednu ozbiljniju zamjerku i nekako je sve tu na kraju potpuno
sjelo na svoje mjesto. Briljantna i dobro osmišljena priča koja te još dugo
nakon završetka gledanja nastavlja proganjati. U svakom slučaju horor godine,
ali i jedan od najboljih filmova godine, barem za sada, a nekako imam osjećaj
da bi ovo mogla biti izvanserijska godina za film jer nas u drugoj polovici
čekaju još brojni naizgled intrigantni i zanimljivi naslovi i to s obje strane
Atlantika. Jedino mi je žao što sam ovaj film propustio pogledati u kinu jer bi
užitak i dojam zasigurno bili još i veći, ako je to uopće moguće.
Primjedbe
Objavi komentar