Jacquesa Beckera rijetko se spominje kad se rade liste najboljih
francuskih režisera svih vremena, no imao je ovaj čovjek jako zanimljive
biografije svjetlih trenutaka. Vrhunac je svakako film "Le trou" ili
"Rupa" kako bismo ga doslovno preveli, no u uspjehu zatvorske krimi
drame Becker i nije mogao uživati pošto je umro u 54. godini od infarkta
netom prije no što je ovaj film stigao u kina. U svijet filma Becker je
ušao još 30-ih godina kao asistent slavnom Jeanu Renoiru na filmovima
kao što su "Velika iluzija", a kad je započeo II svjetski rat, zarobljen
je te je godinu dana proveo u njemačkom zatvoru. No, ubrzo je pušten te
je prve filmove samostalno snimao za vrijeme njemačke okupacije, a
potom se uključio u udruženje za oslobođenje francuskog filma koje je
snimalo filmove o pokretu otpora te dokumentarce o borbi protiv nacizma.
Filmove je nastavio snimati i nakon rata, a danas ga ipak najviše
pamtimo po filmu snimljenom po istinitim događajima o bijegu iz zatvora
La Sante u Francuskoj 1947. godine.
Ovaj je film pomalo
revolucionaran jer je Becker u njemu u velikoj većini koristio
neprofesionalne glumce, a jedan od njih, čovjek po imenu Roland Barbat
(za film je uzeo umjetničko ime Jean Keraudy) utjelovio je lika
po imenu Roland Darban, koji je bio mozak operacije, i u stvarnosti je
bio jedan od ljudi koji su sudjelovali u bijegu. Zanimljivo je kako je
tijekom snimanja filma Becker koristio čak tri čovjeka koji su
sudjelovali u pravom bijegu, a upravo Darban / Barbat je taj koji
ostatak ekipe iz ćelije uspije nagovoriti da krenu s kopanjem tunela.
Sve zapravo kreće kad se četvorici starih kolega iz ćelije priključi
mladić po imenu Gaspard. On je s četiri tipa koji su osuđeni na
dugogodišnje zatvorske kazne završio jer se sektor zatvora u kojem se
nalazi njegova ćelija preuređuje, a on je u zatvoru završio zbog lažnih
optužbi njegove ljubomorne žene, koja ga je optužila za pokušaj
ubojstva. Kako Gaspard zaglavi s njima, ostatak ekipe nema izbora, već i
njega uključiti u svoje planove, a društvo ubrzo kreće s poslom.
I
upravo taj posao, odnosno njihovi napori da naprave tunel i pobjegnu iz
zatvora zapravo su i najfascinantnij dio ovog filma. Zatvor La Sante
repliciran je do najsitnijih detalja, a ekipa iz ovog filma stvarno je
tijekom snimanja morala i kopati tunel. Moglo bi se slobodno reći da je
ovaj film savršeni vodič za bijeg iz francuskog zatvora tijekom 40-ih
ili 50-ih godina prošlog stoljeća jer do u detalja vidimo na koji način
ovo društvance izvodi pripreme za bijeg. Vidimo kako moraju razbijati
beton pa onda dalje kroz kanalizacijske prolaze se snalaziti, a usput
biti oprezni da ih straže koje redovito kontroliraju situaciju u
ćelijama ne uhvate na djelu. Za mene je ovo i danas jedan od
najfascinantnijih zatvorskih filmova i jedan od rijetkih filmova tog
vremena koji se odlikuju hiperrealističnošću. Od samog početka pa do
kraja ovaj crno-bijeli film koji je snimljen bez ikakve glazbene podloge
i film za koji je slavni Jean-Pierre Melville rekao da je jedan od
najvećih francuskih filmova svih vremena djeluje nevjerojatno istinito i
uvjerljivo te je u tome zasigurno i njegova najveća vrijednost.
Primjedbe
Objavi komentar