Imao je ovaj britanski film snimljen u Pakistanu i na tamošnjem urdu jezika potencijala biti jedno od iznenađenja godine, no nažalost, ova fenomenalna istinita priča dosta je fušerski i diletantski odrađena da čovjeku jednostavno mora doći žao. Film mladog britanskog filmaša pakistanskog podrijetla Sarmada Masuda bio je čak i britanski kandidat za Oscara u kategoriji najboljeg filma izvan engleskog govornog područja, no ne čudi me da nije ušao ni u uži izbor. Kako vijesti iz Pakistana do nas rijetko stižu tako zapravo i malo znamo o ovoj zemlji u kojoj na prostoru od 880 tisuća kvadratnih kilometara živi više od 210 milijuna ljudi i u kojoj se u ruralnim dijelovima i danas ne živi bitno drukčije nego što se živjelo prije stotinu ili dvije stotine godina. Kako je ljudi puno, a prostora malo, jasno je da zemlja ondje ima posebnu vrijednost i česti su slučajevi da u pojedinim selima izbijaju pravi ratovi za kuće, posjede i zemlju. Baš kao što kaže jedan od likova u ovom filmu, život je ondje jeftin, a metci skupi tako da je potpuno normalno da se ljudi tamo pokolju zbog nekretnina. I nikome ništa, a takav je slučaj i ovom filmu.
Nakon smrti najstarijeg člana obitelji, dva brata sukobila su se zbog kuće u kojoj je stari nekada živio. Stariji brat ondje je oduvijek živio sa svojom obitelji i unatoč tome što ima sve papire da su kuća i zemlja u njegovom vlasništvu, mlađi brat (odnosno njegov polubrat jer obojica imaju istog oca, a različite majke, pošto je u nekim zemljama poput Pakistana poligamija dozvoljena pa oni imućniji mogu imati i više žena) silom pokušava zauzeti kuću. Mlađi je brat očigledno dobro povezan s korumpiranom policijom u selu, koja je na njegovoj strani, a nakon što stariji brat bude spremljen u zatvor i njegov sin ubijen, mlađi brat unajmljuje plaćenike kako bi se dokopao kuće. Pa kao u "Mad Maxu 2" ili Carpenterovom "Napadu na policijsku postaju" kreće opsada kuće, koju je ostalo braniti tek nekoliko djevojaka i žena. Uzele su one kalašnjikove i pištolje u ruke i u stilu pravih akcijskih heroina odlučile obraniti svoj dom od puno nadmoćnijeg okupatora i žestoka borba na život i smrt može početi.
I ono što naizgled izgleda kao gotovo pa savršena priča koja bi u rukama nekog iskusnog ili darovitog filmaša zasigurno postala čudo od filma, ovdje je, nažalost, upropašteno sve što se moglo upropastiti. I dok mi u većini slučajeva filmovi iz pomalo egzotičnih zemalja (u filmskom smislu, mislim na zemlje čije filmove baš i nemamo priliku gledati tako često) izgledaju gotovo kao dokumentarci, odnosno imam dojam kao da je redatelj samo postavio kameru u neko nepalsko, mauretanijsko, bolivijsko ili uzbekistansko selo i snimao stvarne ljude i njihove probleme, u "My Pure Land" sve djeluje toliko usiljeno i umjetno da je jednostavno nemoguće povjerovati u ovu priču. Unatoč tome što je istinita. Gluma mi ovdje djeluje kao u onim kičastim i bljutavim bolivudskim filmovima, a obično kad imam dojam da gledam glumce, a ne stvarne ljude, onda je to veliki problem. Ništa bolja nije ni režija, kao ni scenarij mladog Masuda, koji nažalost nije uspio od ove priče koja mu se nudila na pladnju snimiti uvjerljiv i uzbudljiv film. Nisam oduševljen ni idejom da se priča ovog filma ispriča kroz nelinearnu naraciju i imam dojam da se tom odlukom Masud samo uvalio u dodatne probleme i zakomplicirao si situaciju pošto sve to djeluje dosta konfuzno. Da se odlučio na klasičnu naraciju, možda bi ovo djelovalo nešto uvjerljivije, no to nažalost nikada nećemo saznati.
Primjedbe
Objavi komentar