Anders je 34-godišnjak i liječeni ovisnik o heroinu, koji se
posljednjih godina sa svojim demonima bori u klinici za ovisnike u okolici Osla, a 30.
kolovoz iznimno je važan dan za njega. Tada na jedan dan izlazi van kako bi
došao na intervju za posao pomoćnika urednika u nekakvom lokalnom magazinu, a
taj dan on iskoristi kako bi obišao i svoje nekadašnje prijatelje i obitelj.
Prvo što mu padne napamet po izlasku iz klinike je da bi si mogao otići
nabaviti malo žutoga, a cijeli dan i sljedeću noć, sve do jutra 31. kolovoza,
Anders provodi boreći se s vlastitim demonima i pokušavajući ponovno ne prijeći
na tamnu stranu. Anders se bori sa suicidalnim mislima jer shvaća da više nije
ni toliko mlad da bi sve počinjao ispočetka, posebno jer će ga i jednog dana
kad izađe iz klinike svi gledati kao bivšeg narkomana. Posebno mu teško pada
kad vidi da svi njegovi prijatelji i poznanici imaju neke, nazovimo to,
normalne živote, da su se skrasili, oženili, dobili djecu i da žive onako kako
se i očekuje od ljudi u srednjim tridesetim godinama života da žive. Čitav dan
na svojevrsnoj slobodi za Andresa predstavlja i svojevrsnu katarzu i on nekako
kao da traga za vremenom koje je izgubio u ovisnosti, a potom i rehabilitaciji.
Shvaća koliko je nesreće, tuge, ali i financijske štete nanio svojim
roditeljima i shvaća da za ljude poput njega iskupljenja obično i nema.
Dansko-norveški filmaš po imenu Joachim Trier (bratić puno poznatijeg Larsa von Triera)
ovim filmom pažnju je na sebe skrenuo 2011. godine na festivalu u Cannesu, gdje
je "Oslo, 31. august" prikazan na kritičarskoj večeri. Bio je ovaj
film i norveški kandidat za Oscara, a osvojio je i nagrade za najbolju režiju i
montažu u izboru za norveški film godine. Po raznim svjetskim festivalima
osvojio je dvadesetak nagrada, a izvrstan posao u ulozi Andersa odradio je
norveški glumac Anders Danielsen Lie. Njegova interpretacija nihilističkog
ovisnika koji je samo što se nije vratio starim navikama zaista je impresivna,
a Trier je također sjajno snimio film jer uz notu hiperrealizma, djeluje
"Oslo" i nekako poetično, esejski i kontemplativno. Riječ je o filmu
koji je u Norveškoj, ali i u Skandinaviji općenito vrlo brzo dostigao kultni
status i koji su mnogi prepoznali kao generacijski film, odnosno film u kojem
su se brojni pripadnici te neke izgubljene (a koja nije?) generacije vrlo lako
mogli prepoznati.
Primjedbe
Objavi komentar