Nagrađivani japanski redatelj i svježi dobitnik Zlatne palme, Hirokazu
Koreeda, kao da se ispraksirao za pomalo intimne obiteljske priče i melodrame,
s kojima je postao ne samo iznimno popularan u svom Japanu, već je dulje
vrijeme i miljenik filmske kritike. Ove je godine u Cannesu dočekao i svoj
konačni trenutak slave jer je za svoj posljednji film "Shoplifters"
2018. godine dobio i Zlatnu palmu, a brojne je nagrade pokupio i za "Našu
malu sestru". I s ovim filmom bio je u službenoj konkurenciji
najglamuroznijeg filmskog festivala na svijetu, bio je nominiran za azijskog
redatelja godine, a na domaćem planu pokupio je sve najvažnije nagrade, među
kojima i one za najbolji film i najbolju režiju. Ono po čemu se ističu
Koreedini filmovi su zanimljivi i odlično kreirani likovi s izvrsno razrađenim
odnosima i dinamikama, a iznimka nije ni ovaj film u kojem se bavi vječnim
pitanjem smiju li djeca odgovarati zbog grijeha svojih roditelja i zašto djeca
uporno ponavljaju iste greške koje su radili i njihovi roditelji.
U središtu priče ovdje su tri sestre, 29-godišnja Sachi (Haruka Ayase),
22-godišnja Yoshino (Masami Nagasawa) i 19-godišnja Chika (Kaho). One žive u
kući svoje bake u planinama u kojoj su i odrasle, a njihovi roditelji su se
rastali i napustili ih. Nakon što je njihov otac napustio majku i preselio se,
više ga nikada nisu vidjeli, a jednog dana dobiju obavijest da je otac umro. Na
sprovodu saznaju da imaju i 14-godišnju polusestru za koju se nema tko brinuti
i pozivaju je da dođe živjeti k njima. Lagao bih kad bi rekao da me ovaj film
nešto posebno impresionirao, posebno jer je dosta sporog tempa i usporen je i
nema tu zapravo ništa katarzično ili barem posebno uzbudljivo za što bih se
uspio uhvatiti. Za razliku od Bergmana, koji se također redovito bavio
obiteljskim odnosima, no on je te odnose ogoljivao do kože i bile su to
impresivne karakterne studije, a ovdje nema te psihoanalize likova toliko
tipične baš za slavnog Šveđanina.
Primjedbe
Objavi komentar