Pomalo neobična priča o prijateljstvu čovjeka i slona stiže nam iz
Singapura (bolje rečeno iz Tajlanda i Singapura jer su ove dvije susjedne države
koproducenti), a bio je to ujedno i prvi singapurski film koji se natjecao u
službenom programu Sundance film festivala. I ne samo da se natjecao, već je
njegova autorica, ujedno i debitantica Kirsten Tan dobila i nagradu za najbolji
scenarij. Bio je "Pop Aye" i singapurski kandidat za Oscara u
kategoriji najboljeg filma izvan engleskog govornog područja, no nije ušao u
krug nominiranih. Glavni junak ovog filma je Thana, arhitekt u ranim šezdesetim
godinama čije životno djelo vlasti Bangkoka pripremaju poslati u prah i pepeo.
Upravo je on tijekom 80-ih godina osmislio tada neviđeni trgovački centar s
pripadajućim okolišem, koji je godinama bio hit odredište brojnim Tajlanđanima.
Shvaća Thana da baš kako će njegovo životno djelo vrlo brzo otići u "paramparčad",
tako i njegov život kao da je izgubio svaki smisao. Čovjeku je već i muka posla
jer shvaća da ga je vrijeme pregazilo i da ne može pratiti korak koji nameću
mlađe generacije, a nije oduševljen ni životom sa svojom suprugom, koja je
prilično hladno prema njemu.
No, sve se za Thanu promijeni kad je jednog dana lutajući ulicama Bangkoka naleti na
cirkuskog slona za kojeg mu se učini da bi to mogao biti njegov slon Popaye.
Upravo je uz tog slona i on sam odrastao negdje u tajlandskoj provinciji i u
brdima, a zahvaljujući tome što je slona prodao u cirkus, omogućio si je bijeg
iz neperspektivnog sela i u grad, gdje je studirao, a potom se i realizirao kao
arhitekt. No, kako to već biva kad ljudi počinju stariti, srce kao da ih
počinje vući rodnom kraju pa tako i Thana odluči kupiti starog slona i vratiti
ga u njihovo selo da ondje životinja u miru proživi svoje posljednje dane. I
krenu oni tako na put tijekom kojeg će im se dogoditi svašta, upast će u razne
probleme, upoznat će i dobre i loše ljudi, no na tom će putu Thana najviše
upoznati samoga sebe. "Pop Aye" se pokazao kao iznimno topao i ugodan
film, koji se na fin način bavi problematikom starenja i ljudi i životinja. I
dok će stari slon u većini slučajeva i doslovno završiti negdje odbačen kao
stara krpa, nešto jako slično na nekakvoj simboličkoj razini događa se i sa
starim ljudima.
Zato valjda i postoje toliki domovi za stare osobe u koje ljudi trpaju ostarjele članove svojih obitelji samo kako ih
ne bi morali gledati kako stare, propadaju i umiru jer su, makar i ne
razmišljali o tome, da vrlo brzo ista sudbina čeka i njih. Na nekoj simboličkoj
razini tako se u ovom filmu Thana i Popaye mogu gledati kao jedna te ista
osoba. Oboje shvaćaju da su već stari i da će u modernom društvu u kojem je
poželjno mlad teško pronaći svoje mjesto pod suncem. Odlaze tako obojica na
posljednju avanturu, avanturu koja će Thani promijeniti ne samo poglede na
život, već i natjerati da se susretne s demonima iz svoje prošlosti za koje je
vjerovao kako ih je zaboravio.
Primjedbe
Objavi komentar