Već
dugometražnim debijem Lars von Trier nagovijestio je da će biti sve
samo ne obični filmski autor. Tako je za svoj debi odabrao
avangardni neo-noir krimić, čija se radnja konstantno odvija
tijekom noći i koji je snimio kroz neobične filtere tako da je
boja konstantno zlatno žuta, gotovo pa narančasta. Djeluje "Element
zločina" nevjerojatno hipnotično, tempo mu je spor, kompletna
priča nevjerojatno je nadrealna, a i sam je Von Trier priznao da mu
je najveći utjecaj pri snimanju ovog filma bio Andrej Tarkovski.
Mene je vizualno ovaj film pomalo podsjetio i na filmove britanskog
avangardnog filmaša Petera Greenawaya, a već u svom debitantskom
djelu Von Trier se počeo poigravati i sa simbolikom Europe. Stari
kontinent vidi ovaj Danac kao potpuno izolirani i izopaćeni dio
svijeta u koji se glavni junak, inspektor Fisher (Michael Elphick) ni
u kojem slučaju ne želi vratiti.
Fishera
upoznajemo kako je zaglavio u Kairu, gdje se podvrgava hipnozi kako
bi se prisjetio svog posljednjeg slučaja, a u njegovim sjećanjima
između sna i jave, realnosti i fantazije, Europu vidimo kao mračnu
i propadajuću distopiju. Prisjeća se Fisher tako jedne od svojih
najpoznatijiih istraga u kojoj se bavio zločinima serijskog ubojice
kojem je nadjenut naziv "Lotto Murderer". Ovaj psihopatski
ubojica ime je dobio jer su njegove žrtve bile djevojke koje su
prodavale listiće lutrije, a kako bi mu ušao u trag Fisher je
primoran koristiti kontroverzne metode koje je u knjizi "Element
zločina" sažeo njegov osramoćeni mentor po imenu Osborne
(Esmond Knight). Postaje ova istraga sve luđa i luđa, ubrzo se
Fisheru u njoj priključuje i prostitutka po imenu Kim (Me Me
Lai), a prisjećanje na istragu za detektiva postaju sve bolnija i
bolnija.
Može se ovaj avangardni neo-noir zapravo promatrati i kao svojevrsna parodija na žanr koji je svoj vrhunac doživio u SAD-u tijekom 40-ih i 50-ih godina prošlog stoljeća, a već s prvim filmom uspio je Von Trier skrenuti pozornost na sebe. Dobio je za "The Element of Crime" nagradu za danski film godine (iako je film snimljen na engleskom jeziku, kao i gotovo svi njegovi filmovi, vidi se da je čovjek od početka imao velike planove), bio je u konkurenciji za Zlatnu palmu u Cannesu (bila su to vremena dok su se Lars i Cannes tek upoznavali), gdje je dobio i nagradu za filmsku tehniku. Smatra se ovaj film i začetkom nečega što se kasnije nazvalo "Europa trilogy" u kojoj se nalaze i sljedeća dva njegova filma - "Epidemic" iz 1987. i "Europa" iz 1991. godine. Nisu ti filmovi narativno povezani, već su njihova poveznica stilsko eksperimentiranje, kao i tematika socijalne i moralne krize Europe u budućnosti. Može se zato reći da Lars ima i nekih vidovnjačkih sposbnosti, a zanimljivo je kako u jednom trenutku jedan od likova "Elementa zločina" recitira brojalicu u kojoj se spominje fraza "The House That Jack Built", kako se naziva i njegov za sada posljednji film kojim je sablaznio publiku na festivalu u Cannesu.
Primjedbe
Objavi komentar