Indijsko - britanski pisac Salman Rushdie vjerojatno je najpoznatija osoba nad kojom je "izdana" fetva. Rushdie je ovu svojevrsnu smrtnu presudu koju je na njega 1989. godine zazvao iranski ajatolah Homeini zaslužio provokativnom knjigom "Sotonski stihovi" u kojoj je bio, blago rečeno, kritičan prema Islamu. Nije Rushdie jedini nad kojim je proglašena fetva, sličnu sudbinu religijski očevi iz Ujedinjenih Arapskih Emirata zazvali su nad kompjuterskom igricom "Pokemon" jer navodno potiče kocku i temeljena je na teoriji evolucije. Egipatski veliki muftija je fetvu zazvao nad televizijskim showom "Tko želi biti milijunaš", dok je veliki sirijski muftija zazvao fetvu nad svim oblicima pušenja. Tu nesreću da nad njim bude zazvana fetva imao je iranski glazbenik Shahin Najafi, koji je i glavni lik dokumentarca "Dok bog spava" snimljenog u njemačko - američkoj produkciji, a režirao ga je Nijemac Til Schauder.
I može slobodno netko reći da u Iranu i nije baš situacija tako grozna kako je vole prikazivati zapadnjački mediji, da se tamošnji režim namjerno sotonizira, no činjenica je da je riječ o državi u kojoj nešto što mi na zapadu percipiramo kao slobodu ne postoji. Jer pravo na slobodu govora trebalo bi biti jedno od osnovnih ljudskih prava, a zbog svog govora ili bolje rečeno pjesama, Najafi je prvo zaradio izgon iz zemlje u kojoj se rodio i odrastao, potom i fetvu, a povratak u Iran za njega bi značio i sigurnu smrt. Najafi si je probleme na leđa bacio jer se u svojim pjesmama drznuo kritizirati Islam, a to je nešto što je u teokratskoj državi poput Irana crvena linija. Nakon što je osuđen na kaznu od stotinu udaraca bičem, novčanu kaznu i tri godine zatvora, Najafi je pobjegao u Tursku, a potom i u Njemačku, gdje živi već desetak godina. I ne samo da čovjek tamo živi, već se u Njemačkoj nastavio baviti stvaranjem glazbe i nastupati.
Glazbu koju Najafi stvara i izvodi sa svojim bendom koji gotovo na dnevnoj bazi doživljava promjene jer glazbenici iz straha od fetve i napada na svog frontmena ne ostaju dugo u bendu, teško je opisati. Zvuči to kao nekakva kombinacija punka, rocka, rapa, popa i iranske tradicijske glazbe, a u svojim pjesmama Najafi se dotiče tema koje su i dalje tabu u iranskom društvu kao što su kritika teokratskog režima, siromaštvo, seksizam, cenzura, dječji rad, ovisnosti o drogama, smrtnih kazni, kao i homofobije. To su teme o kojima se u Iranu javno baš i ne smije govoriti, a u ovom filmu pratimo sudbinu čovjeka koji nije pristao ušutkati samoga sebe iz straha od primitivaca, već je po svaku cijenu odlučio raditi ono što voli i ono što želi. I to ga je dovelo do toga da živi u strahu jer ga svakog trenutka neki fanatik može ubiti, konstantno se mora seliti, koncerti mu se otkazuju zbog nesigurnosti, a u Iranu čak postoje i kompjutorske igrice u kojima igrači mitraljezom ubijaju njegov lik, baš poput onih kokoši.
Kroz priču o ovom glazbeniku Schauder je uspio ispričati i priču o jednom totalitarnom društvu u kojem pojedinac nema nikakvih sloboda. Strah ne samo za svoju sudbinu, već i za obitelj koja je ostala živjeti u Iranu nakon njegovog bijega, Najafijeva je konstanta, no on pokazuje način kojim se strah može pobijediti. Usprkos svemu Najafi nastavlja provocirati religijske vlasti i snimati pjesme u kojima žestoko kritizira iranski režim, a vidimo kako je čovjek iznimno popularan u iranskim underground krugovima. Vidimo kako brojni klinci iz Teherana i ostalih iranskih gradovima unatoč tome što se izlažu opasnosti od progona i ozbiljnih kazni slušaju, doduše poskrivečki, slušaju njegovu glazbu. "When God Sleeps" ujedno je i priča o tome kako izgleda život jednog čovjeka s istoka u zapadnoj Europi (ne mogu reći Arapina, jer čovjek je Iranac) i kako se on uz sve sigurnosne prijetnje kojima je izložen mora boriti i s brojnim predrasudama. Pokazao se kao "Dok bog spava" kao iznimno aktualan i šokantan dokumentarac, a premijeru je ovaj film imao na Tribeci 2017. godine te je potom prikazan na još pregršt uglednih svjetskih festivala.
Primjedbe
Objavi komentar