Ne znam
čini li se to meni samo ili je Amerikance, barem onaj dio koji se
bavi snimanjem filmova, posljednjih godina zgrabila opasna grižnja
savjesti zbog sveg zla koje su činili i crnicima i indijancima.
Možda pretjerujem, no kad je recimo u pitanju western to je posve
očito jer se stvarno ne mogu sjetiti kad sam pogledao neki friški
western, a da on nije revizionistički i da bijelci u njemu nisu
prikazani kao negativci, a indijanci kao žrtve. Nakon desetljeća u
kojima su se kao na tekućoj vrpci štancali klasični westerni u
kojima su romantični revolveraši i borci za pravdu tamanili
podivljale i krvoločne indijance koji su ničim izazvani napadali
karavane koje su putovali na zapad, sada su se stvari malo promijenile. Naravno da iz današnje
perspektive takvi starinski westerni djeluju i pomalo smiješno, no istovremeno
me čak i žalosti što se bar tu i tamo ne pojavi (a da nije žbrlj
produkcija) neki gotovo klasični westernčić u kojem revolveraši i
odmetnici pljačkaju banke, napadaju vlakove pa odlaze u salun i
loču, gnjave kurve, potuku se pa ih gazda krčme pobaca van.
Lako je
za pogoditi da je i ovaj film za koji je zaslužan britanski dvojac
Susanna White (niz britanskih serija je režirala) kao redateljica i
Steven Knight (Eastern Promises, Sweet Little Lies te serije poput
Peaky Blinders i Taboo) klasični revizionistički western. Zapravo,
"Woman Walks Ahead" western je samo po tome što je njena
radnja smještena u 1890. godinu u američku saveznu državu Dakotu.
Više je to povijesna drama o stvarnim ljudima, odnosno o američkoj
slikarici Caroline Weldon (Jessica Chastain), koja se iz New Yorka
zaputila na zapad kako bi naslikala legendarnog poglavicu Siouxa
(silno sam se razočarao prije koju godinu kad sam shvatio da se to
Sioux čita "sju", no za mene koji sam odrastao na Zagoru i
Tex Willeru siuksi će uvijek biti siuksi) Bika Koji Sjedi. No,
naravno da jednom kad upozna Bika i probleme s kojima se indijanci
nagurani u rezervate susreću, Weldon se odluči boriti za njihovu
stvar.
Zapravo
već na putu za Dakotu u vlaku ona upozna vojnog atašea (standardno
dobri friški oskarovac Sam Rockwell), koji je upozorava da pokupi
stvari i vrati se na zapad jer je gotova stvar da će se indijancima
oteti i ono malo zemlje što je dogovoreno prijašnjim sporazumom
nakon Little Big Horna. No, tvrdoglava i hrabra slikarica ne odustaje
od svojih planova te je spremna na sve da napravi ono što je
zacrtala, a u tome je jasno i uspjela jer njezin portret slavnog
poglavice i danas krasi povijesni muzej u Sjevernoj Dakoti. Činjenica
je da je kroz ovaj film fino ispričana priča o stradavanju
američkih urođenika, no najveći problem ovog filma je što je ista
ta priča ispričana već na stotine puta i što je danas znaju
valjda svi prvašići u osnovnim školama od Nepala i Mauretaniji pa do Štakorovca i Svinjarca.
Da bude jasno, "Woman Walks Ahead" sasvim je korektan i
relativno zanimljiv film sasvim kvalitetno i režiran i napisan, kao
i sa sasvim dobrim glumačkim izvedbama (zanimljivo je kako je za
mene anonimni glumac podrijetlom iz plemena Cree po imenu Michael
Greyeyes čak i zasjenio zvijezde poput Chastain i Rockwella), no
film je to s kojim i nismo dobili nešto novo ili nešto što nismo
znali, a mislim da bi to trebala biti svrha filmova koji se snimaju
po stvarnim događajima i ljudima.
Primjedbe
Objavi komentar