Iz nekih potpuno iracionalnih razloga mjesecima sam odlagao
gledanje ovog filma. Mislim da mi se "Čudo" više od pola godine kiselilo
na hard disku, stalno sam ga zaobilazio i preskakao, vjerojatno
pretpostavljajući da je riječ o klasičnom sladunjavom američkom filmu
kojim se podilazi ukusu masovne publike. Jer filmovi o bolesnoj djeci,
djeci s invaliditetom, djecom u sirotištima, djecom u popravnim domovima
ili u ovom slučaju film o djetetu s genetskim poremećajem zbog kojeg
mu je lice potpuno deformirano u pravilu i jesu filmovi koji plešu po
rubu patetike i nerijetko je prelaze i filmovi su to koje raja voli.
Vjerojatno ima u svima nama nešto podsvjesno da se uvijek
senzibiliziramo s takvim malenim jadničcima koje život nije mazio i koji
na kraju iz svojih naizgled bezizlaznih situacija izađu kao pobjednici,
bez obzira što znamo da je sve to samo fikcija. No, to i ne čudi jer
obično su to filmovi uz koje se čovjek na kraju mora osjećati dobro i
filmovi uz koje gorke suze i knedle u grlu s početka prerastu suze
radosnice na kraju filmova.
I"Wonder" se na koncu pokazao kao jedan
od takvih filmova koji ide niz dlaku publici i jedan od filmova koji je
nemoguće ne voljeti. Eto, i meni se ovaj film, kao uostalom i dobrom
dijelu svijeta pošto je na kino-blagajnama zaradio više od 300 milijuna
dolara, svidio i mislim da je riječ o toploj, feel-good i inspirativnoj
priči koja vjerojatno ne bi mogla ostaviti ravnodušnom ni Hitlera,
Mussolinija, Pol Pota, Staljina, Scipiona Afričkog, Džingis-kana, a ni
ostale slične manijake kroz povijest. Gotovo pa mogu zamisliti Francisca
Franca kako grca u suzama tijekom finalne scene, Augusta Pinocheta kako
jebe mater klincima koji se rugaju njegovom malom imenjaku i glavnom
junaku filma ili Luckyj Luciana kako okuplja četu svojih siledžija pa im
naređuje da pronađu klinca koji prednjači u maltretiranju malenog
glavnog junaka i spakiraju mu konjsku glavu u krevet. "Wonder" je jednostavno takav film,
film koji bi se u pravilu trebao svidjeti apsolutno svima.
Maleni
August "Auggie" Pullman (Jacob Tremblay, sjećamo ga se iz "Sobe", ne
teško ga je sada prepoznati jer ima masku koja mu se svakog dana tijekom
snimanja filma stavljala na lice, što je trajalo po sat i pol vremena)
desetogodišnjak je koji živi u okolici New Yorka s majkom (Julia
Roberts), ocem (Owen Wilson) i četiri godine starijom sestrom. Auggie
ima rijedak genetski poremećaj zbog čega mu je lice deformirano i on je
do sada praktički živio pod staklenim zvonom. Školovala ga je majka,
družio se s jako malo ljudi izvan obitelji, no sada dečec kreće u peti
razred i roditelji odlučuju da je vrijeme da konačno dođe u kontakt sa
svojim vršnjacima i da upozna što je život. Jasno i da je Auggie u
strahu kako će okolina reagirati na njega, i brižni roditelji su svjesni
da će njihov sinčić biti meta školskih nasilnika i klinaca općenito jer
znamo kakva su djeca, uvijek se najlakše okomiti na najslabijeg i
najnemoćnijeg u društvu. I u početku Auggiejeva pojava stvarno i počne
izazivati neskriveno zgražanje klinaca, no kako vrijeme prolazi i klinci
polako počinju prepoznavati njegovo pravo lice i pretvara se ovo u
jednu pravu feel good pričicu.
I mora se priznati da je i
scenaristički tim koji je obradio istoimenu knjigu koju je spisateljica
Raquel Jaramillo napisala pod pseudonimom RJ Palacio, kao i redatelj
Stephen Chobsky (hvaljena indie teen drama "The Perks of Being a
Wallflower" za koju se baš i ne sjećam da me se dojmila, ali dobro) napravio kvalitetan posao. Film nije ni izbliza toliko
sladunjav kao što bi se dalo naslutiti, a kao odličan potez pokazala se
ideja da se priča ne ispriča samo iz Auggiejeve perspektive, već i iz
perspektive nekolicine drugih likova. Time se uspjelo izbjeći nepotrebno
patetiziranje, ali i pretjerivanje u žalovanju nad sudbinom
10-godišnjaka, a usput se prikazalo kako pod sjenom brata koji kupi svu
pažnju roditelja živi njegova sestra. Vidimo da fizička ružnoća ne mora
biti isključivi razlog da se bude nesretan i nezadovoljan, već da se
jednako napušteno i zaboravljeno mogu osjećati i oni savršenog fizičkog
izgleda. Eto, sad sam i ja malo zaglavio u patetiziranju i serinjanju,
no što ću kad takvi filmovi očito i na mene tako utječu, a istaknuo bih
još i očekivano dobru glumu.
Primjedbe
Objavi komentar