Španjolci su
u boj za Oscara odlučili krenuti s ovom humornom sportskom dramom, no nekako
imam osjećaj da će se "Šampioni" teško probiti u krug pet nominiranih
filmova izvan engleskog govornog područja. Uvjeren sam da je u posljednjih
godinu dana u Španjolskoj snimljeno pregršt boljih filmova od filma Javiera
Fessera za koji se ipak mora priznati da u sebi nosi jednu pozitivnu poruku.
No, ono što je najveći problem "Campeonesa" je upadanje u bezbroj
klišeiziranih i očekivanih situacija, a to sve više bode u oči kako se film
približava kraju. Ima tu i stvarno duhovitih situacija, a još jednu jako dobru
ulogu ovdje je ostvario sve zaposleniji Javier Gutierrez, dobitnik Goye za
najboljeg španjolskog glumca 2014. i 2017. godine za filmove "La Isla
Minima" i "El Autor". Ne bi me začudilo da Gutierrez za ulogu
košarkaškog trenera Marca Montesa, koji nakon razlaza sa ženom živi s mamom,
dobije još jednu takvu nagradu.
Montes je
pomoćni trener u poznatom madridskom klubu Estudiantesu, a nakon incidenta s glavnim trenerom
on dobiva otkaz. Ne samo to, zbog nagomilanih privatnih problema on pijan
izazove prometnu nesreću i zaleti se u policijski auto, a kad stigne na sud
natovare mu još hrpetinu toga. Sutkinja mu tada da izbor - ili će u zatvor na
dvije godine ili će se 90 dana baviti radom za opće dobro. Naravno da izbor
uopće nije kompliciran i Montes se odluči za ovo potonje i shvati da će svoju
kaznu odrađivati trenirati košarkašku ekipu "Los Amigos" koja se
sastoji od mentalno hendikepiranih igrača. Tako je jedan igrač autist, drugi
ima Downov sindrom, treći je ovakav, četvrti onakav, uglavnom zanimljiva
galerija likova s kojima trener u početku nikako ne uspijeva izaći na kraj. No,
kako to već ide u ovakvim filmovima, u početku mrzovoljni Montes koji i
nije oduševljen idejom što će morati trenirati ekipu mentalno hendikepiranih,
uz njih i sam postaje bolji čovjek, a vrlo brzo krenu stizati i rezultati na košarkaškom terenu.
Iako je
intencija autora da snimi jedan ovakav socijalno uključivi film i pokaže kako
su i ovi ljudi ravnopravni članovi zajednice, pomalo mi sve to ipak djeluje
moralizatorski. Dobra je strana što je sve ove likove prikazao na zaista
empatičan i simpatičan način i nije im se prišlo eksploatatorski iako imamo i
bezbroj situacija koje bismo i u startu očekivali kod jednog ovakvog filma. Baš
zbog toga što nije uspio pobjeći od tog mora klišeja i što sve ispadne onako
kako se u startu dalo naslutiti i moja subjektivna ocjena ne može biti viša,
iako sam uvjeren da bi ovo mogao biti jedan od onih "narodnih,
feel-good" filmova, odnosno filmova koji bi se mogao svidjeti širokim
masama publike. Da je doista tako, pokazao se rezultat "Campeonesa" na
kino-blagajnama u Španjolskoj, gdje je do sada najgledaniji domaći film ove
godine. Dodatni plus je što su cijelu košarkašku ekipu odglumili i stvarni
ljudi s hendikepom, kojima je ovo bio glumački debi, a Fesser je tako odlučio
kako bi film dobio na realizmu. U svakom slučaju bila je to jako dobra odluka
jer s tim ljudima jednostavno gledatelj mora suosjećati pošto se na prvu shvaća
da to nisu glumci, već stvarni ljudi s problemima. Unatoč tome što je riječ o
pomalo populističkom filmu, likovi su jako dobri, a skupa s trenerom Montesom
do kraja filma ćemo naučiti da je "normalno" sasvim relativan pojam.
Primjedbe
Objavi komentar