Poznata britanska glumica Emma Thompson ovdje glumi sutkinju na maloljetničkom londonskom sudu Fionu Maye, koja svakog dana mora donositi teške odluke, a usput joj je i brak u krizi. Njezin
dugogodišnji muž Jack (Stanley
Tucci) s kojim nikada, opravadavajući se poslom i
karijerom, nije imala djecu, što on nije, vidjet ćemo, olako prihvatio, iako joj to nikada nije u
lice rekao. Jednog dana Jack joj samo kaže da se upušta u izvanbračnu aferu i
odlazi, a Fioni je upravo na sud stigao još jedan kompliciran predmet. Adam
Henry 17-godišnji je jehovin svjedok, koji je obolio od leukemije, a kako
članovima ovog kulta, njihova vjera brani transfuziju krvi pošto se sam bog
skriva u krvi ili tako nekako, mladiću prijeti izvjesna smrt. No, srećom pa
Adam još nije punoljetan pa se nešto mora pitati i sud, unatoč tome što su i on
i njegovi roditelji protiv toga da mu se u sklopu liječenja u organizam ubaci
tuđa krv. Tako se sutkinja nalazi pred jako teškom odlukom, koja u biti i nije
toliko teška jer prilično je logično što bi ne svaki sudac sa zrnom soli u
glavi, već i svaki donekle normalni čovjek presudio, no kako god odluči, ta će
presuda imati bitne posljedice na život ove sutkinje čiji je život u raspadu.
Iako bi se na prvu moglo
pomisliti da je lik Fione Maye zamišljen prema nedavnom nam predsjedniku Ivi
Josipoviću jer vidimo da i ova pravnica osim što je stručnjak na sudovima i za
pravo, svira klavir i sklada glazbe, film je snimljen prema uspješnom romanu uglednog
britanskog pisca Iana McEwana iz 2014. godine. McEwan se sam prihvatio pisanja
scenarija, a režije se primio iskusni britanski redatelj Ricard Eyre (Bilješke o jednom skandalu, Iris),
koji je nedavno snimio i najnoviju ekranizaciju Shakespeareovog «Macbetha». I
baš kao što je bio slučaj s tim filmom, tako mi i «The Children Act» djeluje
pomalo sterilno, dosta klišeizirano i očekivano, unatoč tome što je tematika
iznimno zanimljiva i što se ovim filmom otvaraju neka bitna pitanja.
Glavno od tih pitanja je svakako ono o slobodi i o granicama
ljudske slobode. Je li to doista sloboda kad je pojedinac koristi kako bi sam
sebi nanio zlo? Kako je moguće da postoje ljudi koji su toliko obuzeti
vjerovanjima koja im nalažu njihovi kultovi ili religije (koja je uopće
razlika?) da su zbog svog praznovjerja i zato što u nekakvoj knjizi nešto piše
spremni pustiti vlastito dijete da umre? Kako se osoba koja mora donositi tako
teške odluke uopće nosi s posljedicama tih odluka? Iako je riječ o sasvim
solidnom filmu, koji je imao jako puno potencijala, «The Children Act» nije se
uspio izdignuti iz prosjeka i još na kvalitetniji i manje suhoparan način
pozabaviti se svim ovim i još brojnim drugim pitanjima i pomalo mi izgleda kao
gotovo pa standardna britanska televizijska produkcija. Premijeru je ovaj film
imao na Toronto film festivalu još u rujnu 2017. godine, a gotovo godinu dana
se moralo čekati da ga vidi i ostatak svijeta jer je televizijska kuća koja je
otkupila njegova prava očito odlučila da bi bilo dobro da se još neko vrijeme
kiseli. U svakom slučaju daleko najbolji dio ovog filma je Emma Thompson, koja
je iznimno uvjerljiva kao sutkinja u velikim dvojbama i žena čiji je život na
prekretnici.
Primjedbe
Objavi komentar