Zanimljiv, neobičan i na trenutke šokantan i zaista
uznemirujuć dokumentarac donosi nam švicarski kazališni redatelj, esejist i
novinar Milo Rau, a za ovaj je film kolumnistica uglednog britanskog "The Guardiana"
rekla da je to najambiciozniji politički teatar ikad postavljen. Prije desetak
godina Rau je osnovao eksperimentalno kazališne i produkcijsku kuću koje je
nazvao "Međunarodni institut za politička ubojstva". U svojim brojnim
istraživanjima zločina stigao je Rau tako i do države koju danas znamo kao
Demokratka Republika Kongo, koja je ujedno i jedna od najnesigurnijih država
svijeta i jedna od onih država gdje je prilično velika vjerojatnost da bi mogli
popiti metak ili mačetu u glavu ukoliko kojim čudom ondje završite. Situacija u
DR Kongu (nekad poznatom kao Zair) posebno je nestabilna u posljednjih
dvadesetak godina tijekom kojih se ondje neprestano vode građanski ratovi,
lokalni obračuni naoružanih milicija, plemenske čarke tijekom kojih je ubijeno
čak šest milijuna ljudi, a milijuni ljudi su raseljeni.
Situacija u ovoj zemlji, koja je ujedno i prirodnim resursima najbogatija zemlja Afrike, posebno je delikatna na istoku, gdje se nalaze rudnici nečega što se zove koltan. Iako možda
na prvu riječ koltan većini baš i ne znači mnogo, riječ je o čvrstom metalu
čiju prerađevinu danas svi samo ne da koristimo, već bi nam i život bez nje bio
teško zamisliv. Jer iz koltana se stvara tantal, jedan od najčvršćih metala
koji se između ostalog koristi za proizvodnju baterija za električne
automobile, ali i za mobitele. I slučajno ili ne, baš u posljednjih dvadesetak
godina otkako je proizvodnja mobitela postala masovna i jedna od
najprofitabilnijih grana industrije, u DR Kongu je ponovno došlo do ozbiljnih
konflikata. Osim što prikazuje razmjere užasa u ovoj očigledno nefunkcionalnoj
državi, Rau je po prvi puta u povijesti ove zemlje uspio na jednom mjestu
okupiti žrtve, zločince, svjedoke, lokalne i državne glavešine te analitičare
koji godinama prate konflikte. Iako njegov "Tribunal za Kongo"
zapravo i nije imao nikakvu efektivnu važnost i zaključci koji su ondje
doneseni zapravo i nemaju nikakvu pravosudnu težinu, u tri dana rada ovog suda
/ eksperimentalnog teatra uspjelo se postići mnogo i čuo se glas svih strana.
Saznajemo tako u ovom filmu na koji se način dodijeljuju koncesije za rudnike,
kako se ljudima otima zemlja, zašto se uopće osnivaju te lokalne milicije
kojima je primarna zadaća čuvati stanovništvo na određenom području, ali vrlo
brzo prerastu u horde sijača užasa. Ovim se dokumentarcem ujedno postavlja i
pitanje je li doba kolonizacije doista završilo ili je ono samo promijenilo
svoj oblik i pretvorilo se nešto u još podmuklije i nešto što se prešutno
odobrava od međunarodne zajednice i vodećih svjetskih sila. Naravno da bi bilo
smiješno sada pozivati "ostavimo se mobitela za spas Konga" i bacati
slične floskule jer bi mi se i samom bilo vjerojatno nemoguće odreći mobitela i
ostalih blagodati koje nudi današnji globalizirani svijet, no nije loše znati i
vidjeti kako izgleda druga strana globalizacije. Nije ovo prvi film koji
prikazuje apsolutnu nefunkcionalnost država ne samo na području Afrike, no
čovjek se nakon ovakvih filmova doista mora zapitati koja je uopće uloga država
u današnjem svijetu? Je li jedini smisao postojanja države da urlamo Hrvatska,
Kongo ili Papua Nova Gvineja kad naša reprezentacija pobjeđuje ili gubi na
svjetskim prvenstvima ili bi smisao države trebao biti da skrbi o ljudima koji
žive na nekom području i koje je voljom naroda, voljom sila ili, kad je u
pitanju Afrika, povlačenjem ravnih linija na papiru postalo zapravo potpuno
fikcionalnim entitetom koji nazivamo država?
Opet sam se malo zapleo u mudrovanjima i filozifiranjima, no što ću kad ovakvi politički dokumentarci
u meni očito bude takve nagone. Jer dokumentarci u pravilu i jesu odličan povod
za razmišljanje i razglabanje o važnim temama koje otvaraju jer u današnjem
globalnom svijetu, problem DR Konga možda i izgleda daleko i nebitno. No, hoće
li biti toliko nebitan kad za koju godinu i 80 milijuna stanovnika DR Konga
sjednu u čamce i zapute se prema Europi? To je zapravo pitanje koje bi si
trebalo postaviti i pitanje kojim bi se trebala baviti prvenstveno međunarodna
zajednica, a ne čekati da to postane problem koji se neće moći riješiti.
Naravno da ovo nisu nimalo lake teme i teme na koje je nemoguće dati
jednostavan odgovor, no teme su to o kojima bi se u svakom trenutku trebalo
razmišljati jer Afrika nam zapravo nikada nije bila bliža nego što je danas.
Primjedbe
Objavi komentar