Del (Peter
Dinklage) ostao je sam na svijetu nakon što je još jedna u nizu misteriozna apokalipsa
poharala svijet. Barem on tako misli jer živi on sam u gradiću negdje na
istočnoj obali Amerike, a ubrzo shvaćamo da ta samoća za njega uopće i ne
predstavlja nikakav problem. Ispostavlja se da je Del i dok su svijet još
nastanjivali ljudi, a ne samo leševi koje on sistematično pokapa na nekakvoj
njivi, bio prilično usamljen i da je ovo za njega gotovo pa normalna situacija.
Nitko mu ne smeta, nitko ga ne gleda ispod oka i ima on dovoljno vremena za sve
što želi i što ga zanima, a to su knjige pa se tako i preselio u knjižnicu.
Obilazi on svakodnevno kuće i stanove mještana koji su se već pretvorili u poluraspadnute
leševe, a osim što ih ukapa, brižno skuplja i knjige koje su ostale iza njih
ili ih oni nikada nisu vratili u knjižnicu. Ipak, njegovu savršenu ravnotežu,
mir i spokoj unutarnje i vanjske samoće ubrzo naruši djevojka po imenu Grace
(Elle Fanning), a tek tada njegov svijet počinje se mijenjati. Jasno da će se
uskoro ispostaviti da njih dvoje baš i nisu sami na svijetu, a Del će tek kad
nekoga i izgubi, konačno shvatiti što je zapravo samoća.
Mislim da je
osnovna intencija ovog filma američke filmašice Reed Morano bila pokazati da ne
moraš biti sam planetu kako bi bio usamljen. Usamljen možeš biti i dok se
oko tebe nalaze milijuni ljudi, a ponekad možeš doista fizički i biti sam
pa ne moraš nužno biti usamljen. Nekako imam dojam da su usamljenost i otuđenost
sve češći motivi, ne samo američkog filma i kao da se stvara dojam da su
ljudi sve depresivniji i zatvoreniji u sebe. Kao da se razvojem tehnologije i
tehnološkim napretkom sve više, možda i podsvjesno, potiče individualizam
i ljudi sve više postaju samodostatni i sami sebi dovoljni. Jer nekad, nije
bilo televizije, interneta, društvenih mreža i sveg ostalog što stvara
dojam da nisi sam, već si stalno u najboljem i najzabavnijem društvu, no vrlo
brzo čovjek shvati da je sve to fikcija. No, da ne brljavim previše i mudrujem,
bolje da se vratim na ovaj film u kojem je do punog izražaja došao Peter
Dinklage.
Ovog glumca i
danas vjerojatno najpoznatijeg malog čovjeka na svijetu zasigurno svi dobro
poznajemo preko uloge Tiriona Lannistera iz "Igre prijestolja", gdje
je potvrdio Dinklage da je i više nego ozbiljan glumac, unatoč očiglednom
fizičkom hendikepu i različitosti. No, dok se u "Igri prijestolja"
Dinklage utopio u masi sjajnih likova i sjajnih glumaca, ovdje je on konačno u
centru pažnje i posve je očito da u tome uživa. Tim više jer mu u ulogu Dela
zasigurno i nije bilo preteško ući i poistovjetiti se s njom, pošto je iluzurno
očekivao da mali čovjek poput njega nikada nije osjetio nepravdu i nekorektno
ponašanje okoline prvenstveno zbog njegovog izgleda. Prva reakcija kad ne
nalaziš na odobravanje okoline vjerojatno je povlačenje u samog sebe, tako
da je Dinklage ulogu Dela djelomično morao izgraditi i prema vlastitim
iskustvima. Nedavno sam čitao neki intervju s Dinklageom u kojem je istaknuo da
bi volio kad bi mu se nudilo više ovakvih uloga, a ne klišeiziranih koje su
namijenjene isključivo za male ljude.
Zanimljivo je
kako se Morano, koja je filmsku karijeru počela kao snimateljica, a taj je
zadatak ovdje također sama odradila, kad je u pitanju rasvjetu za "Mislim
da smo sada sami" odlučila za pomalo "dogmeovski" stil i
koristila je samo prirodna svjetla, što je dalo posebnu dozu misterioznosti i neki poseban šmek.
Vidi se da je riječ o redateljici s potencijalom, koja je nakon prvijenca "Meadowland"
karijeru tesala režirajući poneku epizodu serija kao što su
"Billions" ili "Sluškinjina priča". Iako je u svakom
slučaju "I Think We're Alone Now" zanimljiv film, što je potvrđeno i
posebnom nagradom žirija za režiserku u Sundanceu, meni je ipak nedostajalo još
nešto da bi ocjena bila i viša, za što je zaslužan i mladi američki scenarist
Mike Makowsky (1991. godište), koji se odlučio držati standardnih američkih
indie voda, iako je ideja sasvim zanimljiva.
Primjedbe
Objavi komentar