Još jedna
realistična, životna drama snimljena gotovo pa dokumentarističkim stilom stiže
nam iz Argentine u kojoj pratimo nekoliko dana u životu mlade majke po imenu
Alanis koja za kruh i mlijeko zarađuje prostitucijom. Alanis je
25-godišnjakinja koja u iznajmljenom stanu živi s malenim sinom Danteom, a
nakon što je stanodavac izbaci van jer ju je inspekcija uhvatila kako se ondje
kurva, ona završi na ulici. Smještaj pronađe u podrumu butika svoje tetke kojoj
mora lagati da traži «pošteni» posao i pretvarati se da se više ne prostituira,
no problem je što ne odustaje od starih navika, a to će je dovesti u još
ozbiljnije probleme. Upast će tako uskoro ona na teritorij drugih prostitutki koje prema
konkurenciji nemaju nimalo empatije, dok su neke od njenih mušterija su prilično nasilne i
nastrane. Ipak, Alanis je spremna učiniti sve kako bi osigurala egzistenciju sebi i
svome sinčiću, koji je jedino što joj zapravo predstavlja nešto u životu.
Nudi ovaj
film pomalo šokantan i strašan pogled u taj polusvijet Buenos Airesa,
multimilijunskog grada u koji, baš kao i u ostale slične megapolise, brojni
ljudi dolaze u potrazi za srećom i poslom. Nažalost, mnogi baš poput djevojke
sa sela iz ovog filma završe u onoj profesiji koju vjerojatno niti jedan
roditelj ne bi poželio svojoj kćeri. No, autorica ovog filma, ugledna
argentinska art-filmašica Anahi Berneri, koja je i sama odrasla u istom tom
Buenos Airesu, ne prikazuje svoju junakinju kao nekakvu žrtvu, niti želi da je
publika tako gleda. Štoviše, Alanis je mlada žena kojoj je jedini cilj
preživjeti u ovom surovom okruženju u kojem ne može očekivati pomoć ni od koga,
ali ona je ujedno i žena koja ne želi ničiju samilost i koju nije sram što egzistenciju sebi
i sinu osigurava na način koji to čini. Baš kao što je i svijet u kojem ona
egzistira mračan i tmuran, takva je i fotografija u ovom filmu, a sjajnu ulogu mlade
prostitutke isporučila je i mlada argentinska glumica Sofia Gala, koja je za
svoju izvedbu dobila brojne nagrade.
Uostalom,
ovaj je film dobio brojne nagrade nakon što je premijerno izveden u Torontu
2017. godine. U San Sebastianu su nagrade za najbolju redateljicu i glumicu
dobile Berneri i Gala, dok je film bio nominiran za glavnu nagradu, Zlatnu
školjku. Gala je dobila nagradu i za najbolju glumicu godine po izboru
argentinskih filmskih kritičara, dok je u izboru za argentinski film godine
«Alanis» bila nominirana u kategorijama najbolje režije, glave uloge i
originalnog scenarija. Zanimljivo je kako je malenog Dantea «odglumio» i
stvarni sin glave glumice, što je zasigurno i glavni odgovor na pitanje kako je
moguće da glavna junakinja tako dobro barata s klincem od možda godinu dana. Taj
odnos majke i sina zapravo je i središnja tema ovog filma koji se uglavnom
sastoji od statičnih, nerijetko dugih kadrova, a ne sjećam se kad sam gledao
neki film u kojem se u scenama toliko često pojavljuju zrcala ili prozirna
stakla izloga i odrazi u njima. I u tome zasigurno ima dosta simbolike jer ipak
je glavna junakinja prostitutka koja je praktički cijelog dana izložena
pogledima, gotovo kao lutka u izlogu, a iako «Alanis» počinje kao klasični film
o životu prostitutke, kako se on bliži kraju, sve više shvaćamo da je ovaj film
zapravo portret samouvjerene žene koja živi bez ikakvih očekivanja da će joj
netko ne pomoći, nego i suosjećati s njom, ali baš zbog toga i može živjeti na
način da se ne mora nikome ispričavati zbog onoga što radi i onoga što jest.
Primjedbe
Objavi komentar