Ne sjećam se
kad je neki film podijelio publiku i kritiku poput "Bohemia
Rhapsody". I dok je kritika ovu priču o Freddieju Mercuryju i grupi Queen
odbacila kao potpunu promašenu i teško gledljivu priču koja nema nikakve veze s
realnošću, likom i djelom frontmana ove planetarno poznate grupe, publika hrli
u kina i oduševljena je filmom. Tako je samo u prvom vikednu prikazivanja
"Bohemian Rhapsody" zaradio gotovo 150 milijuna dolara na globalnog
razini te je već trostruko nadmašio budžet od pedesetak milijuna dolara, a
vidjet ćemo gdje će se zaustaviti po zaradi. Ne treba sumnjati da će
"Bohemian Rhapsody" biti jedan od najprofitabilnijih filmova godine
jer bio je ovo prvi ovako ambiciozan projekt o Mercuryju, čovjeku koji i gotovo
30 godina nakon smrti ima veliku vojsku obožavatelja i čija je glazba i danas
iznimno popularna.
Meni su
daleko najbolji dio ovog filma bile glazbene dionice, igrani nastupi queenovaca, kojima
"Bohemian Rhapsody" obiluje i koji su majstorski režirani (unatoč
očitom kompjuterskom naštancavanju publike na Wembleyju i ostalim stadionima i
dvoranama, kao i krupnijim kadrovima publike u kojima se iz bližeg vidi
desetak ili maksimalno dvadeset fanova kako glasno pjevaju hitove kvinovaca). I
toga stvarno ima jako puno u ovom filmu i stvarno je užitak gledati te scene i
slušati grandioznu muziku ovog britanskog benda. Kako je potpuno jasno da nema
baš puno onih koji bi mogli reprizirati Freddiejeve vokalne dionice, tako je za
potrebne filma napravljen čudan konglomerat. Tako je Rami Malek, glumac koji je
utjelovio Mercuryja, dio otpjevao sam pa bi njegov glas bio umiksan s
Mercuryjevim, dok je dio snimio kanadski pjevač Marc Martel, tip koji je
pobijedio na audiciji za najboljeg glasovnog imitatora Mercuryja. Ugodno me
iznenadio i sam Malek, i to najviše frapantnom sličnošću sa slavnim pjevačem,
posebno u Freddiejevoj brkatoj fazi, a mora se priznati da je čovjek i jako
dobro skinuo pjevačevu gestikulaciju i pokrete te sam na trenutke doista i
pomislio da je rahmetli Freddie uskrsnuo za potrebe snimanja ovog filma. Iako
Queen definitivno nije među prvima na listi bendova koje bi si, onako, za ćeif
pustio, nema spora da je njihova glazba stvarno odlična i da je užitak bio
slušati hitove poput "Bohemian Rhapsody", "We Will Rock
You", "We Are The Champions" ili "Radovan baca daske".
I tu ću se negdje zaustaviti pa prebaciti na ono što mi se baš i nije svidjelo.
Najviše me
definitivno iziritiralo naštimavanje priče i stvarnih događaja kako
je to pasalo naraciji filma. Naravno da ne mislim da bi se potpuno striktno i faktografski trebalo držati stvarnosti jer ipak je to fikciji, a ne dokumentarci, no ipak bi se moralo pripaziti da kad se priča naštimava, da to ne bude previše uočljivo i upadljivo kao ovdje. Tako je naprimjer u 1980. godinu smješten nastanak
hita "We Will Rock You" iako i oni ne pretjerano zagriženi fanovi
benda znaju da je ta pjesma na njihovom možda i najpoznatijem albumu "New
of the World" iz 1977. godine. Ili kad se nastanak pjesme "Another One
Bites the Dust" u filmu stavlja u 1982. godinu kao odgovor na sve
popularniji disko i funk i Michaela Jacksna i njegov
"Thriller" pa u pozadini ide pjesma "Super Freak"
Ricka Jamesa, snimljena 1981. godine, godinu dana nakon što je Queen izdao
album "The Game" na kojem se nalazi dobri stari Radovan koji će
ostati umapćen po bacanju dasaka. No, to i nije nešto tako strašno, ali je zato sljedeći detalj bio prilično nepotreban i moglo ga se i moralo izbjeći.
Ono najstrašnije i ono što je
potpuno neoprostivo je i naštimavanje vremena kad je Mercury saznao da boluje
od AIDS-a. U ovom filmu tako je ispričano da je Mercury saznao da je zaražen
taman uoči Live Aid-a 1985. godine, kad je to i priopćio ostalim članovima
benda. Predstavljeno je to kao da je na najvećem koncertu u povijesti nastupio
dok je već znao da je bolestan, a onda je taj cijeli nastup prikazan gotovo u
integralnoj 20-minutnoj verziji, valjda da se pokaže kako je usprkos
neizliječivoj bolesti Freddie skupio snage za taj, bit će, posljednji nastup.
No, činjenice i povijesni podaci kažu da je Freddie za dijagnozu doznao tek
u travnju 1987. godine, dakle dvije godine nakon Live Aid-a, poslije čega je
odradio još niz i solo nastupa i nastupa s bendom i snimio još nekoliko albuma.
Mislim da se tako nešto nije smjelo dozvoliti u jednom filmu koji se
predstavlja kao biografski i to je razina kao da se snima biografski film o
Elvisu Presleyju pa se prikaže da je Kralj poginuo u terorističkim napadima na
Twin Towerse 9. rujna ili da se snima biografski film o Papi Ivanu Pavlu II pa
se predstavi kao da ga je atentator Ali Agca ubio u veljači 1979. godine.
Ma ako i
zanemarimo sve te netočnosti (kojih je sigurno bilo još pregršt, no jednostavno
mi se ne da kopati, ove tri su bile posve očite i meni koji baš i nisam neki
okorjeli Queen fan), ovdje uopće i nismo dobili odgovor na pitanje koje
se obično i postavlja u filmovima koji se predstavljaju kao biografski i koje u
ovom slučaju glasi tko je zapravo bio Freddie Mercury? Odgovor
na to pitanje definitivno nismo uspjeli dobiti jer posve je očito da producente
nešto takvo nije ni zanimalo te je nemoguće uspoređivati ovaj film s biografskim filmom o Rayu Charlesu ili Johnnyju Cashu iz proteklog desetljeća. Dobro je netko istaknuo da je "Bohemian
Rhapsody" zapravo ušećerena verzija Freddiejeva života i da se ovaj film
izgubio negdje na pola puta između biografskog i koncertnog filma, a da ništa konkretno i nismo dobili osim šarene gotovo pa bajke. Bez obzira
što će sad netko reći da su i Deacon i Taylor i May rekli da je film
odličan i da je sve bilo baš tako, no to troje ljudi, koji nakon Freddiejeve
smrti ništa novo zapravo i nisu snimili pa su godinama tražili nekog tko će
zamijeniti Freddieja kako bi radili turneje i zgrtali dalje lovu, ujedno su i
producenti filma, tako da je sasvim logično da će reći što god treba, samo da
film zaradi što više para.
Sasvim
sigurno želja će im se i ispuniti i ne bi me začudilo da na valu uspjeha filma
nađu na brzinu nekog novog frontmena za još jednu turneju i još malo napune
kesu. I to je sasvim legitimno, neka ljudi zarađuju ako imaju priliku, no
nažalost, ovo nije potpuno dostojan film uspomene na jednog od najvećih glazbenika u
povijesti. Stoji da se filmom ciljalo što veće mase, da se očito trudilo da
film bude što manje kontroverzan (iako je Freddie bio najkontroverznija osoba
svog vremena) i da mu slučajno američke filmske cenzorske komisije ne lupe
oznaku da nije dostupan za one od 7 do 77 godina. I ne mislim da to mora nužno
biti nešto loše jer ipak treba znati da je "Bohemian Rhapsody"
klasičan holivudski, rekao bih čisto populistički, produkt koji je ciljao
na što širu publiku i koji podilazi publici. Ionako od ovog filma i nisam previše očekivao,
tako da se nisam mogao ni razočarati jer "Bohemian Rhapsody" pamtit će
se još koji mjesec, dva i potom će ga zasigurno svi zaboraviti. Svi osim onih kojima je napunio džepove, a nadam se samo da u dogledno vrijeme neće slijediti slične, bajkovite verzije "biografskih" filmova o nekim drugim poznatim umjetnicima.
Primjedbe
Objavi komentar