Julia Roberts
posljednja je u nizu velikih glumačkih zvijezda koje su "pokleknule"
i odlučile se barem nakratko prebaciti na televiziju. Ako se mene pita, Julia
je napravila sjajnu odluku jer joj je uloga u mini-seriji "Homecoming" možda
i najbolja u dugo, dugo godina, a ova serija pokazala se toliko
uzbudljiva, napeta i sjajno osmišljena o čemu možda najbolje svjedoči moj
vlastiti primjer. Svih deset epizoda od po nekih pola sata "zbinđao"
sam u jednoj, jedinoj noći jer kad sam se uvukao u ovu priču, jednostavno nisam
mogao odustati i prestati dok je nisam progutao u jednom zalogaju. Sjajnom se
pokazala odluka da se formatski serija realizira epizodama koje vremenski
možda više pašu nekim humorističnim serijama, nego gotovo pa
hičkokovskom psihološkom trileru kao što je "Homecoming". I sam
naziv ove serije, vidjet ćete, prilično je cinično osmišljen jer osim što
se tvrtka za psihološku pomoć i savjetovanje vojnim veteranima u kojoj je kao
socijalna radnica zaposlena Heidi Bergman (Julia) naziva tako, ta engleska složenica
znači i "povratak kući", što je ono što svi ti veterani očekuju, no
pitanje je kad će se to ostvariti i koliko će im trebati za potpunu
rehabilitaciju.
Paralelno s
pričom u sadašnjosti u kojoj Hedi radi u ovoj misterioznoj privatnoj
korporaciji te pomaže vojnicima u tranziciji prilikom povratka u mirnodopski
život, radnja se prati i četiri godine u budućnosti. Jer toliko je vremena
moralo proći da jedan od činovnika u ministarstvu obrane u ruku primi pritužbu
koju je onomad netko ispisao. Thomas Carrasco (Shea Whigham) taj je prilično
trapavi činovnik koji se uhvati za ovu pritužbu, a čim započne s istragom,
cijela situacija mu počinje postajati sve sumnjivija. Tako Heidi sada živi
sa starom majkom (Sissy Spacek) i radi kao konobarica u
nekakvoj južnjačkoj džambalaja zalogajnici i događaja iz vremena
"Homecominga" uopće se ne želi prisjećati. Carrasco ubrzo
dođe i do njezinog šefa, prilično agresivnog i shizofrenog tipa Colina (Bobby
Cannavale), koji je stalno na telefonu i koji mu također ne želi ništa
govoriti, baš kao ni majka jednog od vojnika koji je ondje bio Heidin pacijent.
I Hedi vrlo
brzo postaje svjesna da je priča puno dublja i opasnija od onoga što se sama
može prisjetiti, a ujedno shvaća da i ona sama mora kriti neko zlo koje se ondje
odigralo, ali kao da ga je zaboravila. Djeluje ova serija koju je osmislio duo mladih autora Micah Bloomberg
i Eli Horowitz, kojima je «Homecoming» zapravo bio nešto prvo što su napisali, iznimno svježe i zanimljivo. Tome je, jasno, doprinijela i prilično
inventivna i uzbudljiva režija Sama Esmaila (najpoznatiji po seriji «Mr. Robot»),
za koju mi izgleda da su na nju podjednako utjecali stari majstori trilera
poput legendarnog Alfreda Hitchcocka i moderni filmaši poput braće Coen.
I tematika je ovdje i više nego aktualna jer, svjedoci smo, nisu samo Amerikanci u problemu što i kako s ratnim veteranima, a na svoje bi ovdje mogli doći i ljubitelji teorija zavjera. Kao jako zanimljiva ideja u «Homecomingu» pokazao se i odabir muzike jer mi je od prve epizode tu nešto zvučalo jako poznato. Na kraju se pokazalo da su se redatelj i glazbeni urednik odlučili prilično često koristili glazbu iz mnogih poznatih filmova kao što su Carrie, Thing, Barry Lyndon, Vrtoglavica ili Svi predsjednikovi ljudi, a tu su odluku objasnili jer su shvatili da bi ta poznata glazba najbolje mogla doprinijeti stvaranju paranoičnog ugođaja. U tome su definitivno i uspjeli jer «Homecoming» je jedna od ne samo najparanoidnijih, već i najuzbudljivijih i najnapetijih serija u posljednje vrijeme.
U istom pomalo hičkokovskom stilu nastavilo se u drugoj sezoni koja se nastavlja na sve ono što smo imali priliku vidjeti u originalnom izdanju, a najveća novost je što je Julia Roberts preselila s druge strane kamere. Umjesto u glumačkom izdanju, Roberts je jedna od producentica serija, a uz dio glumačke ekipe koji smo upoznali u prvoj sezoni poput Stephana Jamesa i Bobbyja Canavalea, tu su sada Janelle Monae, Hong Chau, Chris Cooper i Joan Cusack. Priča je ovaj puta naracijski još zanimljivije koncipirana te je i dalje "Homecoming" izuzetan miks trilera, drame, satire i crne komedije, no ipak nije uspjelo dostići razinu prve sezone.
I tematika je ovdje i više nego aktualna jer, svjedoci smo, nisu samo Amerikanci u problemu što i kako s ratnim veteranima, a na svoje bi ovdje mogli doći i ljubitelji teorija zavjera. Kao jako zanimljiva ideja u «Homecomingu» pokazao se i odabir muzike jer mi je od prve epizode tu nešto zvučalo jako poznato. Na kraju se pokazalo da su se redatelj i glazbeni urednik odlučili prilično često koristili glazbu iz mnogih poznatih filmova kao što su Carrie, Thing, Barry Lyndon, Vrtoglavica ili Svi predsjednikovi ljudi, a tu su odluku objasnili jer su shvatili da bi ta poznata glazba najbolje mogla doprinijeti stvaranju paranoičnog ugođaja. U tome su definitivno i uspjeli jer «Homecoming» je jedna od ne samo najparanoidnijih, već i najuzbudljivijih i najnapetijih serija u posljednje vrijeme.
U istom pomalo hičkokovskom stilu nastavilo se u drugoj sezoni koja se nastavlja na sve ono što smo imali priliku vidjeti u originalnom izdanju, a najveća novost je što je Julia Roberts preselila s druge strane kamere. Umjesto u glumačkom izdanju, Roberts je jedna od producentica serija, a uz dio glumačke ekipe koji smo upoznali u prvoj sezoni poput Stephana Jamesa i Bobbyja Canavalea, tu su sada Janelle Monae, Hong Chau, Chris Cooper i Joan Cusack. Priča je ovaj puta naracijski još zanimljivije koncipirana te je i dalje "Homecoming" izuzetan miks trilera, drame, satire i crne komedije, no ipak nije uspjelo dostići razinu prve sezone.
Primjedbe
Objavi komentar