Yukio Mishima jedna je od najkontroverznijih ličnosti u modernom Japanu, pisac,
dramatičar, maneken, redatelj i glumac, koji je 1968. godine bio i jedan od
kandidata za Nobelobu nagradu za književnost da bi ni dvije godine poslije
izvršio ritualno samoubojstvo odnosno sepukku nakon što nije uspio državni udar
koji je zamislio. Bio je Mishima prilično kontradiktorna ličnost pa tako u jednoj
sceni vidimo kako je u mladosti bio jedan od onih koji su tvrdili da su spremni
dati život za cara, no kad se prijavio u vojsku kao 18-godišnjak odglumio je da
je bolestan kako ne bi bio primljen. Bio je opsjednut ljepotom i smrti, a kako
je postajao stariji tako je postajao sve opsjednutiji time da mora živjeti ono što
piše jer ga se u suprotnom može smatrati varalicom, a pred kraj 60-ih godina
prošlog stoljeća postajao je sve radikalniji. Tako je 1968. osnovao privatnu
vojsku koju je nazvao Tatenokai (Shield Society), a cilj ove organizacije
bio je povratak cara na čelo Japana te odbacivanje kapitalizma, ali i
socijalizma jer je bio uvjeren da je njegova zemlja potpuno raskinula veze s
tradicijom i da će zbog toga propasti te da se treba vratiti samurajskom
kodeksu.
Njegova radikalna ideologija zapravo nije pretpostavljala povratak na prijestolje cara Hirohita, koji je abdicirao nakon poraza Japana u II svjetskom ratu, već je po njemu vlast trebala pripasti
nekom apstraktnom vrhovnom carskom biću. Tako je u studenom 1970. godine,
vjerojatno više simbolički, nego stvarno, pokušao izvesti vojni udar te je s
nekoliko vjernih sljedbenika upao u sjedište vojske te za taoca uzeo
vrhovnog zapovjednika japanske vojske. Nakon što je održao govor pred
okupljenim vojnicima i kad je shvatio da je njegov suludi pokušaj propao,
Mishima si je oduzeo život onako kako su si život oduzimali samuraji - bodežom
si je razrezao utrobu, a jedan od njegovih sljedbenika potom mu je katanom
odsjekao glavu.
I posve je jasno da film o takvom kontroverznom čovjeku ne može biti posve običan, a
koliko je tematika Mishime i dalje prilično neugodna u Japanu, najbolje
svjedoči podatak da ondje film službeno nikada i nije bio prikazan. A premijeru
je zapravo i trebao imati na festivalu u Tokiju 1985. godine, no prikazivanje
je otkazano zbog bojkota Mishimine udovice i prijetnji ekstremnih japanskih
desničara, koji su poludjeli jer je pisac prikazan kao homoseksualac. Autor
ovog filma, Paul Schrader (i dalje najpoznatiji kao scenarist
"Taksista" ove je godine predstavio i sjajni "First Reformed") oduvijek je isticao da je na ovaj film najponosniji i da
želi da ga se upravo po tom filmu pamti. U tome je definitivno uspio jer je
"Mishima" stilski i vizualno senzacionalan film u kojem Schrader kao
da je pokušao proniknuti ne samo u motivaciju pisca, već i u njegova
razmišljanja i ideje koje su ga navele da učini ono što je napravio iako je
većina događaja prikazanih u filmu potpuno fikcionalna i više se zasniva na
njegovim djelima, nego na njegovom stvarnom životu. Osim, naravno, posljednjeg
poglavlja.
Schrader je film, kako i sam naziv kaže, podijelio u četiri poglavlja u kojima pratimo
razna razdoblja u Mishiminom životu, no u svakom poglavlju imamo i fragmente iz
predstava koje je ovaj Japanac napisao. Svako poglavlje snimljeno je i u
različitim bojama. Tako događaje iz 1970. godine imamo u standardnim bojama,
flešbekovi i događanja iz prošlosti su crno-bijeli, dok su dijelovi iz
predstava snimljeni u zlatno-zelenoj, ružičasto-sivoj te narančasto-crnim
nijansama. Narativno je ovaj film neobično kompleksan i nije linearan, već se
konstatno skače iz sadašnjosti u prošlost pa u fikcionalizirane događaje iz
predstava, no vrlo ga je lako za pratiti, ne samo zbog eksperimentiranja s
bojama. Slobodno bi se za Schraderovo djelo moglo reći da je pravi filmski esej,
jedinstveno filmsko iskustvo iza kojeg su stali i Francis Ford Coppola te
George Lucas kao producenti.
Primjedbe
Objavi komentar