I nova
verzija «Leptira» pokazala je da pati od identičnih problema kao i gotovo svaki
remake – priča je tu i više nego poznata, a originalno djelo ostalo je nedosanjani
ideal i daleko bolji film od novog proizvoda. Ponekad se pitam zašto bi se
netko uopće upuštao u snimanje klasika kao što je «Leptir» i što se uopće
novoga može ponuditi u ovoj i više nego poznatoj priči, no onda se zapitam
koliko uopće pripadnika mlađe generacije zna za Schaffnerovog «Papillona» iz
1973. godine s briljantnim Steveom McQueenom (znaju li današnji mladi uopće tko je McQueen?) i Dustinom Hoffmanom. Jasno da ova nova verzija koju je snimio
ne pretjerano poznati danski redatelj Michael Noer ne može stati u istu
rečenicu s originalnim filmom, no priča o Henri Carriereu «Leptiru» i njegovom
kompanjonu Louisu Degi, jedna je od onih priča s kojima je gotovo nemoguće
promašiti.
I ovaj i
raniji film zapravo su snimljeni prema autobiografskom djelu Carrierea, čovjeka
koji je godine i godine proveo u zatvoru na otoku u Francuskoj Gvajani tijekom
30-ih i 40-ih prošlog stoljeća, od toga dobar dio u samici. Sad, koliko je toga
što je Carriere ispričao u knjizi stvarno istina, o tome bi se dalo diskutirati
(posebno onaj dio u kojem tvrdi da je lažno optužen za ubojstvo, sad, je li to
stvarno istina vjerojatno više ne zna nitko pošto je čovjek umro početkom
70-ih, a neki istraživači knjige danas tvrde da se sve ono što spominje u
knjizi nikako nije moglo dogoditi samo njemu, već si je pripisao dosta onog što
su proživljavali i drugi zatvorenici), no neprijeporna je činjenica kako je
njegova priča i više nego fascinantna i jedna od najfilmičnijih ikada. Čim je
knjiga objavljena potkraj 60-ih u Francuskoj postala je ogroman hit i nije dugo
trebalo da se krene s njezinom ekranizacijom. Scenarij za film iz 1973. godine
napisao je jedan od najslavnijih i najboljih scenarista svih vremena Dalton
Trumbo, a film je režirao Franklin J. Schaffner, koji je koju godinu ranije dobio Oscara za
«Patttona».
I taj «stari»
film svojom se estetikom potpuno uklapao u «Novi Hollywood» 70-ih, razdoblje u
kojem su autori imali najviše slobode i veliki studiji podržavali su, a ne
sputavali njihovu kreativnost. Danas je, svima je to jasno, situacija potpuno
drukčija i Hollywood se pretvorio u jedan ogromni štanceraj u kojem se snimaju
samo filmovi o superjunacima i slična sranja, a sva kreativnost dolazi s nekih
drugih strana. Iako nova verzija «Papillona» nije holivudski proizvod, već je
snimljena u češko – španjolsko – američkoj produkciji (dobar dio filma snimljen
je u Srbiji i Crnoj Gori), riječ je o djelu koje više podsjeća na moderni
Hollywood, nego na onaj nekadašnji kreativni Hollywood. U McQueenove i
Hoffmanove uloge uskočili su Charlie Hunnam (Sinovi anarhije, novi Kralj
Arthur, Izgubljeni grad Z) i Rami Malek (Freddie Mercury u Bohemian Rhapsody) i
dečki su svoj posao odradili sasvim korektno, no što im to vrijedi kad u odnosu
na ranije spomenuti dvojac djeluju ne kao dvije, već kao tri klase ispod. Koliko
sam uspio primijetiti u epizodnim ulogama pojavljuju se i neki glumci s naših
područja poput Gorana Navojca ili Slavka Sobina, kao i mlada glumica po imenu
Eve Hewson, čije ime većini zasigurno ništa ne znači, no ova je mlada dama kći
od frontmana U2-a Bona Voxa. Za one koji će gledanju ovog filma pristupiti bez
predrasuda i bez usporedbi s prijašnjim ostvarenjem, nova bi verzija
«Papillona» trebala biti zanimljiva jer je činjenica da se radi o zanimljivoj
biografskoj pustolovnoj drami.
Primjedbe
Objavi komentar