Darren
Aronofsky jedan je od onih autora koji u svojim filmovima voli ostavljati
zamke, zagonetke, poigravati se sa simbolikom, religijskim motivima,
misticizmom i ako je netko poslije nekog od njegovih filmova (Rekvijem za
snove, Fontana, Hrvač, Crni labud, Noah ili Majka!) ostao pomalo začuđen i
pogubljen, to je vjerojatno zato što nikada nije pogledao njegov dugometražni
prvijenac "Pi". Oni koji se sjećaju tog psihološkog trilera jako dobro znaju da
su po gore spomenutom zapravo kamilica u odnosu na ostatak njegove
filmografije, ali već sa svojim debitantskim filmom Aronofsky je pokazao što od
njega u budućnosti možemo očekivati. U prvom redu to su originalnost, kao i
inovativnost u odabiru tema jer je u posljednjih dvadesetak godina
Aronofsky pokazao da od njega stvarno možemo očekivati neočekivano.
"Pi"
je ujedno bio i prvi film ikada koji se mogao skinuti s Interneta, a na
uloženih 68 tisuća dolara, koliko je koštala kompletna produkcija, film je
zaradio više od 3,2 milijuna dolara, što je i više nego respektabilna brojka.
Zanimljivo je kako je Aronofsky uopće i došao do tih 60 tisuća dolara s koliko
je uspio zaokružiti cijelu priču. Od članova obitelj i prijatelja prikupljao je
donacije od stotinu dolara, obećavajući da će im vratiti 150 dolara ukoliko
film bude profitabilan, a ukoliko se pokaže kao komercijalni fijasko, barem će
im se vidjeti ime u odjavnoj špici filma. Film ne samo da nije bio fijasko, već
je Aronofskog instantno pogurnuo na A listu američkih redatelja pošto je za
"Pi" dobio nagradu za najboljeg redatelja na Sundance film festivalu.
Kao što je
lako za pretpostaviti, ime filma odnosi se na poznatu matematičku konstantu
(onu 3.14, pomalo se naježim kad se sjetim da postoji nekakvo natjecanje u
kojem djeca napamet bubaju što više decimalnih brojeva pa se natječu tko će
znati više, svjetski rekord navodno drži neki maleni, ne znam bih li ga nazvao
genijalac ili idiot, Iz Indije, koji je 17 sati lupao 70 tisuća znamenki),
a glavni junak filma je matematičar koji postaje opsjednut s dva nepomirljiva entiteta
- ljudskom iracionalnoću i savršenošću brojeva. Max Cohen (malo poznati glumac
Sean Gullette, inače dugogodišnji prijatelj Aronofskog, koji je i jedan od
sukreatora priče za "Pi") matematičar je koji vjeruje da se sve u
svijetu može objasniti pomoću brojeva, a što više on tone u svijet brojeva,
tako se sve više počinje otuđivati od svijeta i ljudi te postaje sve
paranoidniji.
Osim što je,
posve očito, tema i više nego bizarna, film je snimljen u crno-bijeloj tehnici
i djeluje posve nadrealno, hermetično i bizarno, tako da ga mnogi
uspoređuju s opusom Davida Lyncha, a ja sam nekako oduvijek imao dojam da ono
što je za Lyncha bio «Erasherhead», za Aronofskog je «Pi». Riječ je o iznimno intenzivnom, pametnom i
zakučastom trileru, kojeg je na trenutke dosta teško pratiti, ali koji je
briljantno napisan, režiran, snimljen i odglumljen i koji u sebi
sadrži i brojne reference ne samo na matematiku, već i na drevnu kinesku
stratešku igru Go, ali i na kršćanstvo, judaizam, kabalu i islam. Sve to samo
govori da osim što je vrstan redatelj, Aronofsky je i nevjerojatan erudit s
velikim znanjem, što i ne čudi kad se zna da je uz filmsku režiju čovjek na
Harvardu završio i socijalnu antropologiju, a u ovom filmu vidimo koliko su
potpuni kaos i potpuna savršenost nevjerojatno bliski, a znanje ponekad može
biti više proklestvo, nego blaženstvo.
Primjedbe
Objavi komentar