Osim što je
poznat kao neumorni filmaš koji je u karijeri režirao više od 50 filmova i
napisao više od 70 scenarija, Woody Allen oduvijek je bio fasciniran jazz
glazbom. I to ne samo kao slušatelj i vrsni poznavatelj ove glazbe, već je i
sam kao jazz klarinetist, koji je i umjetničko ime uzeo po jazz klarinetistu
Woodyju Hermanu, nastupao s brojnim velikanima ove glazbe. Zato i ne čudi da je
na ideju za snimanje filma o jazzu došao već krajem 60-ih godina, odmah nakon
svog redateljskog debija "Uzmi novac i bježi". Nakon što je potpisao
ugovor s producentskom kućom "United Artists" kojim mu je omogućeno
da piše i snima što god želi, Allen je napisao scenarij za film po imenu
"Jazz Baby" o jazz glazbeniku smješten u 30-e godine prošlost
stoljeća. Kad je šefovima studija došao s idejom snimanja takvog filma, oni su
ostali prilično zatečeni jer su pretpostavljali da će Allen nastaviti snimati
komedije i nisu očekivali film takvog sadržaja. Zbog mira u kući Allen je
odustao od tog filma i nastavio tempom od jednog filma godišnje
"štancati" filmove po kojima je vrlo brzo postao prepoznatljiv, no
ideja filma o jazz glazbeniku nikada ga nije prestala proganjati.
Moralo je
proći još gotovo tri desetljeća da bi se Allen vratio ovom projektu kojeg je
prilagodio i snimio glazbenu humornu dramu o slavnom jazz gitaristu iz 30-ih
godina prošlog stoljeća po imenu Emmet Ray. Kad je pisao scenarij Allen je i
sam planirao odigrati Raya, no kako je u međuvremenu prošlo skoro tridesetak
godina, shvatio je da to ne bi imalo baš smisla pa je ulogu genijalnog, ali
egocentričnog, bahatog i mušičavog glazbenika povjerio Seanu Pennu. Kao i u
nekim ranijim filmovima, ovoj priči Allen je prišao na igrano - dokumentarni
način te uz igrane dijelove o ludim epizodama iz Rayeva života imamo i
neke ljude, među kojima i samog Allena, kako pričaju razne anegdote iz života
slavnog glazbenika. I imao je stvarno Ray raznih zanimljivih dogodovština i
anegdota u svom životu, ljudi o njemu pričaju kao da je neka vrsta mitološkog
bića koja je obožavala Djanga Reinhardta, a ujedno bi pala u nesvijest kad bi
ga vidjela. No, što je najbolje od svega, Emmet Ray nikada i nije postojao, već
je Allen snimio gotovo po klasični biografski film o potpuno fikcionalnom liku,
što je možda i najbolja potvrda njegove inventivnosti i genijalnosti, a ovaj
film stilski bi se najbolje mogao usporediti s ranijim "Zeligom",
satiričnom pričom o tipu koji je imao sposobnost prilagođavanja svim
situacijama i svim ljudima.
Film koji je
u nas preveden "Biti najbolji" simpatično je i vrckavo ostvarenje
toliko tipično za Allenovu filmografiju, a njegovog gotovo pa klasičnog glavnog
junaka odlično je utjeovio Sean Penn. On je za ovu ulogu zaslužio i drugu
nominaciju za Oscara, a za zlatni kipić bila je nominirana i tada mlada
britanska glumica Samantha Morton, koja je utjelovila Emmetovu nijemu djevojku
Hattie i koja je unatoč tome što nije prozborila ni riječ potpuno oduševila
publiku i kritiku. Jasno da ovaj film nikako ne spada u sam vrh Allenove
filmografije, koja je vrhunac doživjela tijekom 70-ih i 80-ih godina prošlog
stoljeća, no savršeni je primjer stila jednog autora koji već pola stoljeća
pliva protiv svih struja i ne mijenja se, bez obzira što se apsolutno sve oko
njega mijenja. I upravo zbog toga je toliko unikatan i zanimljiv.
Primjedbe
Objavi komentar