I bez Garetha
Evansa, Velšanina koji je filmom «Raid» svijetu skrenuo pažnju na indonezijsku
borilačku vještinu pencak silat, ostatak ekipe iz ovog planetarno uspješnog
akcijskog spektakla nastavlja razbijati i lomiti sve redom. Uzde je ovaj puta
preuzeo indonezijski filmaš koji se već okušao i na zapadu Timo Tjahjanto i
mora se priznati da «The Night Comes For Us» ne zaostaje puno za za «Raidom». Akcijske
i borilačke scene, od kojih se ovaj film sastoji u velikoj većini, i ovdje
izgledaju senzacionalno te su besprijekorno koreografirane i režirane. To ni ne
čudi jer tu je praktički cijela vodeća glumačka ili bolje rečeno štemerska
ekipa sastavljena od boraca i prvaka u raznim borilačkim sportovima koja se
poajavljivala u «Raidu». Naravno da je tu i indonezijski Bruce Lee koji se
odaziva na ime Iko Uwais, no za razliku od «Raida» gdje je dobri naš Iko bio
glavni junak i poštenjačina, ovdje on baš i nije neki pozitivac. On je, bolje
rečeno, jedan od glavnih negativaca u filmu u kojem pravih pozitivaca i nema
pošto je glavnog junaka, odmetnutog člana trijade Ita (Joe Taslim) dosta teško
proglasiti pozitivcem jer će u nekih dva sata u ovom filmu on poubijati barem
stotinu ljudi ako sam dobro brojao.
Ita
upoznajemo kao jednog od visokorangiranih članova kriminalističke organizacije
s jugoistoka Azije, Trijada. On spada u «Six Seas», odnosno među šest elitnih
članova ove krvoločne organizacije koja kontrolira sav kriminal poput trgovine
oružjem i drogom, prostitucije i trgovine ljudima, a nakon što članovi njegovog
zdruga masakriraju cijelo selo, Ito otkrije da je jedina preživjela jedna
djevojčica. Odlučuje joj se smilovati te poubija svoje kompanjone i spasi
malu te je odvede u Jakartu, a potom planira zbrisati iz Indonezije i ostaviti
se kriminala. Naravno da to baš i neće proći tako kako je on zamislio jer
Trijada mu neće oprostiti izdaju, a uskoro će krenuti obračun unutar ove
kriminalne organizacije i borba za pozicije. Gotovo svi indonezijski kriminalci
okomit će se tako na Ita i njegovu družinu, a kad nakon 10, 15 minuta uvoda
krenu makljaže, one doslovno ne staju do samog kraja.
Odmah ću
upozoriti one koji se gnušaju nasilja da ovaj film zaobiđu u širokom luku jer
ovdje je razina nasilja doista dignuta do maksimuma. Oni koji su gledali «Raid»
vjerojatno znaju o čemu pričam, no ovdje se doslovno krv prolijeva u potocima, zubi
i droba lete na sve strane, kosti pucaju kao junfići tinejdžerica u zahodima
narodnjačkih klubova, a glave se drobe poput oraha u Orašaru. Nema tu milosti
jer ubija se ovdje rukama, nogama, biljarskim štapovima i kuglama, mačetama,
skalpelima, staklom, šurihenima, noževima i nožićima, uzijima, pištoljima i
mitraljezima. Poubijanu ekipu ovdje je gotovo nemoguće i pobrojati i naravno da
količinu batina, uboda i metaka koje popiju glavni protagonisti neki normalan
čovjek ne bi uspio preživjeti u tisuću života, no to smo u ovakvim akcijskim već
i navikli. Naravno da je sve to naivno i potpuno nemoguće, no u ovom slučaju to
je zapravo potpuno nebitno. Ovdje je bitno da su te akcijske odnosno borilačke
scene senzacionalne i da su to scene koje se ne mogu vidjeti u holivudskim
akcijskim spektaklima. Nisu ovdje junaci nabildane gromade bez vratova našopane
steroidima za koje se čovjek pita kako uopće mogu hodati s tom masom. Junaci su
ovdje stvarni borci i majstori borilačkih vještina koji znaju što rade, a usudio
bih se reći da je pencak silat u svijetu filma danas postao ono što je bio
kung-fu za vrijeme Bruce Leeja.
Primjedbe
Objavi komentar