Mislim da je
ovo prvi put da ću pod istu recenziju podvaliti dva filma, no ovi su filmovi
toliko povezani da bi ih možda bilo pogrešno predstaviti razdvojeno. «Druga
strana vjetra» nedovršeni je film Orsona Wellesa, koji je više od 30 godina
nakon njegove smrti konačno sklepan i premijeru je imao na festivalu u
Veneciji ljetos, dok je «Voljet će me kad budem mrtav» dokumentarni film o Wellesu i
njegovim mukama s filmom koji nikada nije uspio završiti. Sad je valjda jasnije
zašto sam ova dva filma stavio u isti koš, a drugo važno pitanje koje se nameće
samo po sebi je kojim redom ih gledati? Ja sam prvo pogledao film pa
dokumentarac o snimanju filma, no ne vjerujem da bih promašio i da sam se
odlučio za drugu opciju, možda bi mi samo očekivanja oko nedovršenog Wellesovog
filma bila još i veća. Činjenica je da bi «Druga strana vjetra» da je dovršena
kad je on to zamislio ili 70-ih godina prošlog stoljeća sigurno imala daleko
veći odjek, no i danas je to film koji će svaki filmofil koji drži do sebe
progutati kao svinja masnu krpu.
U svakom
slučaju riječ je o jednom od onih djela u kojima je priča oko samog filma i
mistika oko njega gotovo pa zasjenila sam film, a «Druga strana vjetra»
definitivno je jedan od onih filmova koji se rijetko viđaju. Kao što se može vidjeti
u dokumentarcu, a kao što znaju oni koji su dobro upoznati s Wellesovim likom i
djelom, ovaj je velikan filma zbog velikih neslaganja s američkim studijima i
njihovim nerazumijevanjem za njegov autorski patos i njegove vizionarske ideje,
godinama živio u Europi u svojevrsnom samonametnutom egzilu. Činjenicu da su
studiji i producenti po njegovom mišljenju «unišitili» dobar dio filmova koje
je snimao nakon «Građanina Kanea» 40-ih i 50-ih godina, nikada nije zaboravio i
uvijek se smatrao izdanim. Kad su krajem 60-ih godina u Hollywoodu zapuhali
neki novi vjetrovi i kad su na čela studija stigli neki novi, mladi ljudi, koji
su davali priliku nekim novim, mladim autorima poput Scorsesea, Coppole,
Mallicka, Cimina i ostalih prvoboraca «novog Hollywooda», Welles se ponadao da bi
se i on mogao ukrcati na taj vlak.
Tako je i
«Drugu stranu vjetra», za koji je scenarij napisao s hrvatskom glumicom Oja
Kodar, s kojom je tada bio i u vezi i za koju se nadam da se nije prehladila
tijekom snimanja filma, Welles zamislio kao svojevrsnu osvetu holivudskom
studijskom sustavu. Riječ je o filmu koji je potpuno različit od svega što je
Welles do tada snimio, neobičnoj kombinaciji igranog filma i pseudodokumentarca
u kojem imamo još i film u filmu, a glavni junak mu je ostarjeli slavni filmaš
Jake Hannaford (kojeg je utjelovio legendarni redatelj John Huston). Nakon godina
samonametnutog egzila on se vraća kako bi promovirao svoj novi neobični
modernistički film, a paralelno s tim pratimo i film koji je on snimio i s
kojim će, ponovno, vjeruje, osvojiti filmski svijet. No, radnja ovog filma
zapravo je i manje bitna i gotovo ju je nemoguće pratiti jer neke čvrste
naracijske linije ovdje i nema, već je stilom kojim je čak pomalo satirizirao tadašnje
filmske trendove, ovaj film i više nego specifičan i poseban. Tako u dokumentarcu vidimo Wellesa kako
kaže (ili to kaže glavni junak njegovog filma John Huston, već sam zaboravio) da
je odlučio snimiti film na način na koji ga nikada ne bi snimao i koji ni
izbliza ne izgleda kao niti jedan njegov film. Na kraju je film dovršen više od
30 godina nakon smrti, iako je veliku većinu posla sam Welles odradio, a kad je
postao svjestan da ga sam neće uspjeti završiti, ostavio je striktne upute i zapise
na koji ga način završiti onako kako je on zamislio.
Iako to nikada
nije htio priznati, posve je jasno kako je «Druga strana vjetra» prilično
autobiografsko djelo u koje je Welles ubacio dosta osobnog, a lik Hannaforda
definitivno je zamislio po samom sebi. No, pomalo je nevjerojatno koje su sve
nesreće pratile ovaj film, kojem očito nije bilo suđeno da bude završen za
Wellesova života i koji je godinama bio zaključan u trezoru jer je autor
izgubio spor oko vlasništva nad filma s producentima. U dokumentarcu vidimo
koliko ga je proganjalo što nikako nije uspijevao završiti film za koji je
vjerovao da će biti njegovo ultimativno remek-djelo s kojim će još jednom zadiviti
svijet. To nažalost nije doživio i pomalo je žalosno da je posljednje godine
života proveo i kao svojevrsni predmet sprdnje zbog svoje nevjerojatne kilaže
koju je naslagao s godinama, o čemu se više pričalo, nego o njegovim filmovima.
Danas je Welles dobio svojevrsnu zadovoljštinu i s pravom ga sa smatra jednim
od najzanimljivijih i inovativnijih redatelja svog vremena, a ipak je lijepo
vidjeti da je i njegov posljednji film ipak završen, unatoč tome što «Druga
strana vjetra» definitivno neće biti film po kojem će ga se pamtiti. Film uz
koji će se Wellesa uvijek povezivati definitivno će ostati «Građanin Kane»,
film koji je, vidimo u dokumentarcu, Welles zapravo prilično mrzio i živcirao
ga je, ponajviše zato što su gotovo svi njegovo ime vezivali isključivo uz
njega, a on je bio svjestan da još takvih ili boljih filmova ima u sebi, samo
nije dobio priliku da ih iz sebe i izbaci.
Primjedbe
Objavi komentar