U ljeto 1943.
godine jedan od vodećih nacista i jedan od kreatora Holokausta Heinrich Himmler
izdao je proglas u kojem je tvrdio da u Berlinu nema više niti jednog Židova.
Ovaj se kreten pokušavao dodvoriti svom šefu i još većem kretenu Htleru hvaleći
se kako su njegovi gestapovci i slični koljački odredi "očistili"
glavni grad, no u ovom igrano - dokumentarnom filmu koji je napisao i režirao
njemački dokumentarist Claus Räfle vidimo da to baš i nije bilo tako. Vidimo u
ovom neobičnom filmu, koji se uz većinom igrane dijelove sastoji i od
segmenata u kojem stvarni ljudi, redom Židovi, pričaju kako su preživjeli do
kraja rata u Berlinu, a sastoji se ovaj film i od dokumentarnih segmenata i
snimki Berlina iz 40-ih godina prošlog stoljeća, da je i 1944. i 1945. u
Berlinu itekako bilo Židova. No, da bi ostali živi, oni su se morali praviti
nevidljivima.
Riječ je o
još jednoj od onih nevjerojatnih, ali istinitih priča iz II svjetskog rata,
koji je upravo zbog ovakvih situacija i dalje neiscrpna tema brojnim autorima.
Igrani segmenti snimljeni su prema svjedočanstvima nekolicine (valjda) i danas
živih ljudi, a iako na prvu ovaj miks igranog i dokumentarnog može izgledati
pomalo zbunjujuće, Räfle je snimio uzbudljiv i emotivan film. Vidimo u ovom
filmu i jednu drugu stranu Njemačke, i to onu pravu stranu, jer imamo
svjedočanstva koliko je Nijemaca zapravo svim tim Židovima pomagalo i riskiralo
vlastite živote. I to ne samo jer su isti ti Židovi koje su odbili isporučiti
SS-ovcima bili njihovi susjedi, prijatelji, rođaci, s kojima su tijekom cijelih
života dijelili sreću i nesreću, već im je nacistički režim bio gadljiv,
užasavajuć i neprirodan. Da situacija bude nevjerojatnija, praktički nitko od
tih Židova koji su odlučili riskirati i skrivati se tijekom ratnih godina u
Berlinu, uopće i nisu znali što se događa s njihovim sunarodnjacima i da ih se
sistemski ubija u logorima smrti. Redom su oni mislili da su im roditelji,
braća, sestre i prijatelji otpremljeni negdje na istok u radne logore i da će
se svi oni susresti nakon rata, no tada su, kao i ostatak svijeta uostalom,
saznali razmjere ovog genocida.
Što je
najnevjerojatnije od svega, dok je Himmler proglasio da je Berlin
"čist" i da u njemu više nema Židova, u tom se trenutku ondje
skrivalo čak 7000 pripadnika ove nacije. Njih čak 1700 u Berlinu će dočekati i
kraj rata, a među njema će biti i nekolicina ljudi koje ovdje pratimo kao što
su tada 17-godišnja Hanni Levy, koja je obojila kosu u plavo kako bi se
uklopila među arijevce. Cioma Schönhaus je i za vrijeme tog "nevidljivog"
života pod lažnim imenom živio pomalo bonvivanski te si je uspio kupiti čak i
jedrilicu, a zarađivao je izradom lažnih putovnica te je na taj način
vjerojatno i spasio mnoge živote. Ruth Arndt je preživjela kao
sobarica oficira Wermachta glumeći ratnu udovicu, dok se Eugen Friede
priključio pokretu otporu i iz podzemlja radio na distribuciji antinacističkih
materijala.
Primjedbe
Objavi komentar