U posvemašnjoj pošasti snimanja filmova o
likovima i djelima poznatih i manje poznatih glazbenika, očito je red
stigao i na one najopskurnije i najekstremnije, a ekipa iz ove biografske drame
s elementima horora to definitivno jest. Daleko od toga da bih za norveški
black metal mogao reći da je muzika po mom guštu i da ću si za opuštanje
pustiti neki od bendova kao što su "Gorgoroth",
"Darkthrone" ili "Mayhem", no vjerujem da je priča o ovim
ekstremnim metalcima možda poznata i onima koji ne slušaju takav tip
muzike. Dosta sam o prvom valu norveškog black metala, kako se danas naziva
razdoblje druge polovice 80-ih i prve polovice 90-ih godina prošlog stoljeća
saznao i preko dva izvrsna dokumentarca (Metal: A Headbanger's Journey i Until
the Light Takes Us), tako da mi je priča o tipovima kao što su Dead, Euronymus,
Faust ili Varg Vikernes bila dobro poznata. Po tom pitanju film koji je snimio
nekadašnji bubnjar švedskog metal benda "Bathory", koji se kasnije
proslavio kao režiser video spotova, ali i filmova Jonas Akerlund, zapravo i ne
donosi ništa novo i vjerujem da bi ova priča zanimljivija i
šokantnija mogla biti onima koji o njoj ne znaju ništa ili jako malo.
Akerlund je scenarij za ovaj film napisao
skupa s uglednim švedski dramatičarem i scenaristom Dennisom Magnussonom
(odličan norveški film "Kralj đavoljeg otoka") i to prema
istoimenoj knjizi američkog novinara Michaela Moynihana i norveškog pisca
Didrika Soderlinda iz 1998. godine. Sam podnaslov te knjige "Krvavi uspon
sotonističkog metal podzemlja" vjerojatno dobro govori o kakvim se to
tipovima radi, a osim što je knjiga izazvala velike kontroverze jer su se mnogi
pitali zašto se na važnosti daje potpunim nihilističkim,
ubilačkim manijacima, ponudila je i nevjerojatan uvid u svijet tih
opskurnih likova, koji su u ljeto 1993. godine dospjeli na naslovnice svih
medija diljem svijeta. Iako se u knjizi obrađuju i drugi metal glazbenici
povezani sa sotonizmom, ipak je najviše pažnje dano upravo ekipi iz Norveške,
koja je ono što je pjevala, odlučila doista i živjeti.
Priča se prati iz perspektive tipa umjetničkog
imena Euronymus (Rory Culkin, mlađi brat "samog u kući" Macaulayja),
gitarista i osnivača prvog norveškog black metal benda "Mayhem".
Okupio je Euronymus ekipu sviraca sa sličnim simpatičnim imenima kao što
su Necrobutcher, Manheim, Maniac ili Hellhammer, a bend se proslavio kad im se
priključio mladi Šveđanin koji se je nazivao Dead (Smrt). "Mayhem" se
isticao svojim ekstremnim nastupima koji su obuhvaćali svinjske glave na
kolcima, dok se Dead redovito samoozlijeđivao, uglavnom prizori kao svakog vikenda na zabavi u
Malom Pašijanu. Kad je Euronyumus u Oslu otvorio trgovinu pločama i
diskografsku kuću, koja se, logično, zvala "Helvete (Pakao), taj
simpatični kružok počeo se širiti, sličan stil sviranja i režanja preuzeli su i
drugi bendovi, a situacija se počinjala potpuno otimati kontroli. Krenule su
paleži crkava diljem Norveške, ti su se tipovi gotovo natjecali tko će
napraviti veće zlo i tko će više doista i živjeti sotonizam da bi sve
eskaliralo potpunim nasiljem.
Igrani film se po knjizi "Gospodari
kaosa" trebao početi snimati još prije desetak godina, a trebao ga je
režirati japanski modernist Sion Sono (Cold Fish), kojem je to trebao biti i
prvi film na engleskom jeziku. Nažalost, taj film nikada nije snimljen, a uvjeren sam
da bi Sono po ovom materijalu snimio daleko, daleko bolji film od onoga što je
napravio Akerlund. Iako je priča tu izvedena od početaka do kraja, čak je i
sasvim korektno prikazan društveno - politički kontekst tog razdoblja, najveći problem u "Lords of Chaos" mi
je neuvjerljivost likova.
Niti jedan od tih tipova, a posebno se to
odnosi na izvjesnog Emoryja Cohena koji je utjelovio Varga Vikernesa, nisu
uspjeli prenijeti taj nihilistički, mrziteljski duh stvarne ekipe. Jasno da za
to dobar dio krivice snose i redatelj i scenarij, koji su ili slabo odradili
casting ili nisu od glumaca koje su izabrali uspjeli izvući ono što je recimo
Rami Malek izvrsno izveo u ulozi Freddyja Mercuryja. Iako me film
"Bohemian Rhapsody" nije pretjerano oduševio, Malek je kao Mercury
bio i više nego uvjerljiv i gledatelj je mogao povjerovati u njegov nastup, dok
ovdje to nije bio slučaj. Pomalo me razočaralo i što je ovaj biopic djelovao
gotovo istovjetno kao i bilo koji sličan film (osim što je daleko, daleko
nasilniji, mračniji i krvaviji) i uglavnom su se autori trudili prepričavati
događaje, dok jako malo imamo same motivacije glavnih likova i nismo saznali
ono što mene u ovakvim slučajevima obično i najviše zanima, odnosno zašto su
ti tipovi radili to što su radili i što ih je do toga dovelo. Taj dio je potpuno ofrlje
izveden i premda u cijelom filmu i Euronymus i Dead ističu da ne podnose
pozere, cijeli mi ovaj film zapravo djeluje pomalo pozerski i šteta što se nije
uspjelo barem mrvicu zagrebati ispod površine.
Primjedbe
Objavi komentar