Iz Litve nam
stiže još jedna priča smještena u II svjetski rat, no ovaj puta negativci nisu
nacisti, već sovjeti, a snimljena je ova ratna drama prema uspješnom romanu
«Between Shades of Grey» američke književnice litvanskog porijekla Rute
Sepetys. Iako je riječ o fikcionalnoj priči, ona je zasnovana na stvarnim
događajima i progonu brojnih ljudi iz baltičkih zemalja kao što su Litva, Latvija
i Estonija tijekom 40-ih godina prošlog stoljeća. Režije se privatio još jedan
američki Litvanac Marius Markevičius, koji se prije nekoliko godina predstavio
odličnim dokumentarcem o litvanskoj košarkaškoj reprezentaciji 1992. godine
«The Other Dream Team» o momčadi koja je, baš poput Hrvatske, u zadnji čas
upala na Olimpijske igre u Barceloni, pa ondje osvojila medalju (za razliku od
Hrvatske s Draženom Petrovićem, Kukočem, Rađom, Vrankovićem i ostatkom ove
legendarne momčadi koja je uzela srebro, Litva s podjednako legendarnim
igračima kao što su Sabonis, Marčulionis, Karnišovas je osvojila broncu
pobjedom nad Rusijom u utakmici za treće mjesto). No, Markevičius se ovaj puta
nije odlučio za dokumentaristički prikaz događaja s početka 40-ih godina
prošlog stoljeća, već je snimio gotovo pa klasični holivudski spektakl.
I u tome je
najveći problem ovog filma jer smo slične priče o progonima tijekom II
svjetskog rata mogli gledati već bezbroj puta i bili su mnogi od tih filmova puno
bolji od «Pepela u snijegu». Naravno da to ne znači da je ovaj film snimljen u
litvansko – američko koprodukciji za odbaciti jer se radi o i više nego
korektnom filmu i emotivnoj priči čija je glavna junakinja 16-godišnja djevojka
po imenu Lina (Bel Powley). Njezin je otac ugledni litvanski intelektualac i
profesor na sveučilištu u Kaunasu, a ona se nada da će biti primljena na
umjetničku akademiju pošto je talentirana slikarica. No, njene snove uništi
upad zloglasne Staljinove policije NKVD-a, koji jedne noći bane u dom ove
obitelji i utrpa ih sve u vlak prema Sibiru. Šest tjedana kasnije Lina, njezina
majka i mlađi brat stigli su u altajske pustoši, gdje su stacionirani u radnom
logoru, a ondje ih čekaju hladnoća i glad, dok je smrt svuda oko njih.
Meni je
najveći problem kod ovog filma što mi je djelovao nekako generički, pomalo kao
kopija nekog filma kojeg sam već ranije gledao i što na mene i nije uspio
ostaviti onakav emocionalni dojam kakav obično ostavljaju filmovi ovakve
tematike. Nisam se uspio do kraja uvući u ovu priču i poistovjetiti s patnjama
i užasima koje proživljavaju ovi ljudi, a tu je i pomalo klišeizirana priča.
Bez obzira na sve te mane i probleme, «Ashes in the Snow» ipak se pokazao kao
sasvim korektan film o ljudskim stradanjima i o nesretnim sudbinama u najgorim
mogućim vremenima.
Primjedbe
Objavi komentar