Rock bend
"Zveri" s karizmatičnim frontmenom Majkom Naumenkom nastupa u nekoj
dvorani nalik na kazalište, a uglavnom mlada publika mirno sjedi na svojim
mjestima. Mnogi od njih možda bi i skočili sa svojih sjedala i zaurlali kad
njihov idol na gitari opali neki moćni rif, a da se tako nešto ne dogodi strogo
pazi ćudoredna straža u kazalištu, dok partijski komesari sjede u publici i
pozorno slušaju tekstove pjesama. Da ne bi slučajno neki stih, jasno, uvrijedio
tekovine revolucije ili nekog od drugova. U drugoj situaciji, mladi i
talentirani glazbenik Viktor Tsoi sa svojim se bendom sprema za prvi
nastup u istoj toj dvorani, no da bi dobio odobrenje za nastup, tekstovi
pjesama prvo moraju biti dani na uvid cenzorskoj komisiji. Nalaze se oni uoči
nastupa u nekoj kantini koja podsjeća na menzu u SC-u ili Cvjetnom, žena čita
tekstove i nije baš zadovoljna. Debitantski nastup Viktorovog benda pod velikim
je upitnikom jer cenzorica procjenjuje da su tekstovi problematični i ne
uklapaju se baš u partijske propise, no situaciju spašava Majk, koji kaže da je
Viktorov bend zapravo komična grupa, a ne rock'n'roll sastav. Situacija je
spašena, no neke tekstualne dionice ipak će morati promijeniti.
Vrijeme
radnje ovih potpuno apsurdnih situacija ljeto je 1981. godine, mjesto radnje
Lenjingrad, a u svom posljednjem filmu ruski filmaš Kiril Srebrenikov
(Učenik) nudi nam fantastičan uvid u život rock'n'roll scene Sovjetskog
saveza ili bolje rečeno Lenjingrada s početka 80-ih godina prošlog stoljeća.
Priču je Srebrenikov osmislio po manje poznatim detaljima iz života pjevača
Viktora Tsoija (Tee Yoo) i smjestio je u ljeto 1981. godine, a u
"Ljetu" pratimo priču o odnosu tada 19-godišnjeg Viktora, njegovog
mentora i tada najveće rock zvijezde (to treba shvatiti uvjetno) Majka
Naumenka (Roman Bilik) i Majkove žene Natalije (Irina Starshenbaum).
Dakako da se
život r'n'r zvijezda sa zapada i iz komunističkog bloka, posebno iz SSSR-a
tog vremena, ni po čemu ne mogu uspoređivati, a ova neobična glazbena
biografija na nevjerojatan način prikazuje kako je izgledao život mladih
lenjingradskih buntovnika. Bilo je to zapravo vrlo usko društvance ljudi
koji su preko tko zna kojih kanala dolazili do zapadne rock glazbe, uživali u glazbi
bendova kao što su Velvet Underground, The Clash, David Bowie ili Blondie pa u
ruke uzimali gitare i pokušavali stvoriti sličnu glazbu. I ne samo da nisu
imali praktički gdje svirati (u jednom trenutku Viktor kaže da mu je san
svirati u nekom baru) osim u stanovima, već su bili proganjani kao dekadentni
izdajnici koji truju omladinu zapadnjačkim idejama.
Pa iako je
snimljen ovaj film u crno-bijeloj tehnici, daleko od toga da je sve tako crno
jer ovi mladi u strogo kontroliranim uvjetima pokušavaju stvoriti svijet po
svom guštu. Kad ga već ne mogu stvoriti u stvarnosti, nerijetko oni to čine u
svijetu mašte, a to je svijet u kojem svi putnici u tramvaju pjevaju
"Perfect Day" Loua Reeda, Srebrenikov je snimio u maniri bajke.
Kad bi se situacija pomalo i otela kontroli i skrenula previše u svijet mašte ili
fantaziju, Srebrenikov bi unutra vješto ubacio jednog od likova koji je ujedno
i povremeni pripovjedač, a on bi objasnio da se to ipak nije dogodilo. Iako je
riječ o biografskom filmu o stvarnim ljudima, posve je jasno da si je autor
dozvolio veliku slobodu i da je brojne događaje prilagodio svojoj poetičnoj
naraciji, a scenarij su kritizirali mnogi stvarni akteri lenjingradske scene iz
tog razdoblja. No, "Ljeto" i ne treba gledati kao na faktografski
prikaz života tih ljudi, već je autorova intencija prije svega vjerojatno bila
odati počast ljudima koji su u ne baš ugodnim vremenima stvarali rock'n'roll
muziku i na taj način inspirirali mnoge i pokazivali im da se može, a u tom je
Srebrenikov i više nego uspio.
Ujedno je
ovaj film i sjajna subverzija jer se između redaka mogu iščitati i neke
paralele s današnjim vremenima i Srebrenikov kao da se pita koliko se toga
promijenilo po pitanju slobode i izražavanja u socijalizmu i danas.
Vizualno i stilski "Ljeto" je potpuno neobičan film, a Srebrenikov
se nakon izvrsnog "(M)uchenika" još jednom predstavio kao
inovativan, maštovit i originalan režiser. Premijeru je "Ljeto"
imalo u Cannesu, gdje je bio film u natjecateljskom programu i kandidat
za Zlatnu palmu, a u izboru za Europski film godine dobio je nagradu za
produkcijski dizajn. I to potpuno zasluženo jer su nas Srebrenikov i njegov
scenograf Andrej Ponkratov u "Ljetu" doista uspjeli nakratko odvesti
u Lenjingrad s početka 80-ih godina prošlog stoljeća. Srebrenikov je dobio i
nagradu za najboljeg režisera godine od strane ceha ruskih filmskih kritičara,
no tu, kao ni ostale nagrade nije primio jer je tek nedavno nako više od godine i pola dana izašao iz kućnog pritvora.
Još 2012.
godine Srebrennikov je izabran za ravnatelja Gogoljeva centra, vodećeg ruskog
avangardnog kazališta, a u ljeto 2017. godine protiv njega se počela voditi
istraga zbog optužbi da je preko neprofitne organizacije koju je ranije
pokrenuo "zamračio" milijune rubalja. Kako je Srebrenikov bio
neskriveni i žestoki kritičar ruske političke oligarhije i utjecajne ruske pravoslavne crkve, mnogi su
odmah prepoznali da se u tim optužbama skriva odmazda za njegovo djelovanje i
poruka onima koji misle slično. U međuvremenu je protiv njega i podignuta
optužnica kojom ga se tereti da je godinama bio mastermajnd sustavnih
prijevara i da je preko neprofitne organizacije izvlačio državni novac. Također
ga se tereti i da je izvlačio novac iz vlastitog kazališta i u kućnom pritvoru
je bio godinu i pol dana te mu se upravo sudi, a ukoliko mu se dokaže krivnja
prijeti mu i do deset godina zatvora. Je li čovjek doista mažnjavao lovu ili mu
je cijela situacija namještena kao što on sam tvrdi i kao što tvrdi velika
većina kulturne zajednice u Rusiji, tko će ga znati, no to je jedan razlog više
da se pogleda "Ljeto". Jer dobro znamo da kad se Putin i društvo na
nekog namjere da taj obično i ne prolazi dobro, tako da je ovaj film vjerojatno
i zadnji koji ćemo od njega moći vidjeti u dosta godina.
Primjedbe
Objavi komentar