Pokazao
se ovaj film jedan od onih posve ugodnih iznenađenja, jedan od onih
filmova od kojih i nisam previše očekivao i odlučio sam ga
pogledati ponajviše zbog zanimljive glumačke ekipe koja u njemu
nastupa, a pokazao se kao jedna od toplijih, iskrenijih i životnijih
obiteljskih drama na koje sam u posljednje vrijeme naletio. Autorica
ovog filma zove se Elizabeth Chomko, meni posve anonimna i nepoznata
filmska i kazališna glumica mlađe generacije, koja se još
2014. godine sa scenarijem za "What They Had" prijavila na scenaristički
inkubator Sundance festival instituta. Upravo je njezin scenarij, koji je
dijelom napisala i prema vlastitim iskustvima i vlastitoj obiteljskoj
situaciji, bio jedan od odabranih za financiranje, a iako žena do
tada nije režirala niti jedan film, odlučila je da će ga sama i
režirati. Bila je to vrlo hrabra odluka, no Chomko je očito
pretpostavila da će vlastitu priču sama i najbolje prenijeti na
ekran, u čemu je svakako i uspjela.
Iako
je riječ o nezavisnom filmu sa skromnim budžetom uspjela je Chomko
okupiti i jako dobru glumačku ekipu koju predvode dvostruka
oskarovka Hilary Swank te neumorni Michael Shannon. Oni su brat
i sestra i dok je Bridget (Swank) još kao 20-godišnjakinja nakon
udaje preselila u Kaliforniju, Nicky (Shannon) je ostao živjeti u
Chicagu, gdje žive i njihovi roditelji. No, točno pred Božić i
Bridget se mora vratiti u Chicago jer ju je brat nazvao da im je
majka nestala. Bridget odmah pokupi svoju buntovnu 20-godišnju kćer
Emmu (Taissa Farmiga) i zaputi se u Chicago, gdje je majka Ruth
(Blythe Danner, mama iz Fockerovih) već pronađena. Inače, Ruth je
valjda u najgoroj fazi Alzheimera i potpuno se gubi, no unatoč tome
njezin dugogodišnji muž Burt (Robert Forster) ne da da je se
pospremi u dom.
Upravo
takva je Nickova ideja, a on sestri nikada nije oprostio što je
odselila i ostavio njega da se bakće sa starcima te je to prilično
ciničan 40-godišnjak. Sada će Nick i sestru pokušati uvjeriti da
je najbolje rješenje bilo kad bi staru spremili u dom, no Bridget
paralelno s povratkom u rodni grad i sama kao da počne proživljavati
egzistencijalnu krizu i ni sama nije svjesna što bi bilo najbolje
rješenje. Svjesna je ona da bi spremanje staraca u dom bilo
najjednostavnije rješenje za njih, no je li to zapravo i pošteno i
korektno prema njima, pitanje je koje je sve više počinje
proganjati. Imao je ovaj film i premijeru na Sundanceu 2018. godine,
a ako bi se na prvu možda i dalo pretpostaviti da je riječ o nekoj
teškoj depresiji od filma, ne treba brinuti jer je Chomko "What
They Had" snimila s mnogo stila, emocija i takta tako da je
vješto uspjela tu pretežito tužnu atmosferu razbiti s humorom.
Definitivno
je to jedan od onih filmova u kojima se miješaju suze i smijeh,
a ovaj film je portret obitelji koji bi mnogima mogao biti jako dobro
poznat. Cijeli glumački ansambl svoj je zadatak odradio i više nego
korektno, a posebno su upečatljivi Forster i Danner kao par u 70-ima
koji je prošao mnogo toga skupa i ni ne pomišlja na razdvajanje
iako su svjesni (barem Burt) da bi to za njih možda i bilo najbolje.
Fino Chomko nijansira i taj odnos između generacija, između
roditelja i djece, ljudi koje razdvaja nekih tridesetak godina i koji
su imali, ali i dalje imaju potpuno različite poglede na život i
očekivanja od njega. Posebno se to odnosi na Bridget i Nicka, brata
i sestru koji godinama jedno drugome nisu govorili ništa, već su
ono što im smeta držali za sebe i prešućivali si. Iako si to ne
žele priznati, njih dvoje su zapravo jako slični i unatoč
problemima oni itekako zavide svojim roditeljima koji su desetljećima
naizgled skladno živjeli i ne daju da ih razdvoji ni opaka bolest,
dok oni, iako potpuno zdravi, misle da su sa svojim životima potpuno
zaglavili. Topla obiteljska priča i posve ugodno iznenađenje.
Primjedbe
Objavi komentar