Paula Schradera i danas najviše pamtimo kao
scenarista nekih možda i najboljih filmova koje je režirao Martin Scorsese
(Taksist, Razjareni bik, Posljednje Kristovo iskušenje), no vrlo brzo bacio se
i on u redateljske vode. Od kraja 70-ih pa do danas režirao je više od 20
filmova, koji, doduše, bitno variraju kvalitetom pa ima tu fantastičnih, ali i
skandaozno loših filmova, a "Plavi ovratnici" bio je film s kojim je
Schrader započeo redateljsku karijeru. I bio je to izniman debi koji je
podjednako žestoka kritika tadašnjeg poslovanja posrnulih i korumpiranih
radničkih sindikata, kao i istraživanje života radničke klase čiji će se život
vrlo brzo u potpunosti izmijeniti. Zapakirao je sve to Schrader u žestoku krimi
dramu s minimalnim humornim elementima (prvenstveno jer je tu legendarni
komičar Richard Pryor, kojem je ovo bila možda i najbolja dramska uloga u
karijeri) u čijem su središtu tri radnika u detroitskoj automobilskoj
industriji.
Zeke (Pryor) i Smokey (Japhet Kotto) su crnci,
dok je Jerry (Harvey Keitel) Poljak i svi oni nezadovoljni su uvjetima rada u
tvornici automobila. Jednako koliko ih iskorištavaju poslodavci, toliko su
razočarani i u sindikate i u njihove vođe, koji su očigledno korumpirani i
ljuti su što ništa po tom pitanju ne mogu promijeniti. Svi su u ozbiljnim
financijskim problemima. Smokey je tako ozbiljan novac dužan kamatarima, kako
bi prehranio obitelj i kćeri platio ugradnju aparatića za zube Jerry
radi i na benzinskoj crpki, dok je Zeke u poreznoj prijavi varao da ima više
djece no što stvarno ima kako bi dobio porezne olakšice. Svi oni zaglavili su u
teškom škripcu i ne vide nikakav izlaz iz tog začaranog kruga, sve dok se ne
dosjete ideje koja bi ih sve mogla izvući iz dugova. Dosjetili su se oni kako
bi mogli ukrasti novac iz sefa u sjedištu sindikata, no umjesto novca, pronaći
će ondje crnu knjigu s dokazima o ileganim poslovima vodećih sindikalaca.
Svrstali su ovu žestoku socijalnu krimi dramu
na liste svojih najboljih filmova mnogi poznati kritičari (Roger Ebert),
filmaši (Spike Lee), ali i poznati američki glazbenik Bruce Sprinsgteen, što i
ne čudi jer su deindustrijalizacija i pretvaranje Amerike iz tvorničke ili
radničke zemlje u korporativnu, bankarsku neman bile teme o kojima je i sam
progovarao. Kao što je poznato, 80-ih godina tadašnji predsjednik SAD-a Ronald
Reagan zadao je završni udarac toj "radničkoj" Americi iz
Springsteenovih pjesama, a i drugu polovicu 70-ih ti su problemi bili osjetni.
Zato je ovaj film i sjajan prikaz vremena u kojem je snimljen pošto je tijekom
istraživanja po detroitskim tvronicama za vrijeme pisanja scenarija,
Schrader shvatio da više od poslodavaca, radnici jedino ne podnose njihove
korumpirane, kupljene i pokvarene sindikalne vođe.
Također je iznimno zanimljivo vidjeti i film
čija je radnja smještena u grad kao što je Detroit, koji je tada možda bio na
vrhuncu proizvodnje i koji je godinama bio četvrti grad po broju stanovnika u
Americi. No, deindustrijalizacijom i gašenjem tvornica, Detroit se kroz
desetljeća počeo pretvarati u grad duhova, a gotovo cijela savezna država
Michigan, koja je oduvijek bila najpoznatija upravo po autoindustriji, danas je
jedna od najproblematičnijih i jedna od najsiromašnijih (tu je i već toliko
puta opjevani grad Flint). Malo je nedostajalo da ovo bude prvi, a ujedno i posljednji
film koji je Schrader ikada režirao pošto je na setu skoro doživio živčani
slom. Za to je "zaslužan" bio Richard Pryor, koji se tijekom 70-ih
prometnuo u veliku komičarsku zvijezdu, a više - manje cijelo vrijeme snimanja
bio je opasno nadrogiran. Svađao se sa svim ostalim glumcima (na setu se
potukao i s Keitelom i s Kottom), a Schraderu je čak prijetio pištoljem jer mu
je bilo dosta ponavljanja scena.
Primjedbe
Objavi komentar