Već pomalo zaboravljeni irski filmaš Neil
Jordan (Plačljiva igra, Michael Collins, Mona Lisa), vratio se s crnohumornim
psihološkim trilerom, kojim pomalo, možda i nenamjerno, parodira cijeli taj
žanr, a pomalo čak i intencijski zalazi u područje campa. Jer sama ideja da je
glavna negativka ovdje žena u šezdesetim godinama života, koja djeluje tako
sićušno i krhko, a zapravo je križanac Normana Batesa iz Hitchcockovog
"Psiha", Oliverovog Szella iz "Maratonca" i
Misery, i više je nego bizarna, neprirodna, čak pomalo smiješna. Nekako je
teško s takvom osobom povezati likove koji su imali sličan zadatak, odnosno
proganjanja i maltretiranja u nekim sličnim filmovima, kakvi su osobito
popularni bili recimo u prvoj polovici 90-ih, a iako "Greta" čak i
potpuno pleše po klišeiziranim situacijama i Jordan je priču dotjerao do pretjeranosti, sve to djeluje toliko bedasto,
uvrnuto, bizarno da mi se ovaj film svidio možda i više no što je trebao.
I to ponajviše zbog izvrsne francuske glumice
Isabelle Huppert, žene koja je na filmu debitirala još početkom 70-ih godina,
da bi najveću slavu doživjela ipak u kasnijim godinama. Huppert najbolje
pamtimo po ulogama potpuno disfunkcionalnih, frustriranih, frigidnih, perverznih i potpuno
poremećenih žena kao što su Erika Kohut u Hanekeovoj "Pijanistici"
ili Michelle u Verhoevenovoj "Elle" za koju je bila nominirana za
Oscara (moje je mišljenje da ga je pored Emme Stone u sladunjavoj limunadi koja se odaziva na ime "La La Land" morala i dobiti), a Isabelle je
opet briljantna u ulozi potpunog psihopata. Njezina Greta čak mi pomalo djeluje
i kao parodija na njezine najpoznatije likove i imam dojam kao da Huppert
smisleno parodira svoje dvije najpoznatije uloge. Opet ona u početku djeluje
potpuno hladno, distancirano, no ima u sebi nešto demonskog, dijaboličnog, iskonski
poremećenog.
Meta njene opsesije ovaj puta je mlada
konobarica Frances McCullen (sve bolja Chloë Grace Moretz), koja je iz Bostona
nedavno preselila u New York i živi mirnim, prosječnim životom u stanu svoje naizgled plitke i bogate cimerice Erice (Maika Monroe). Francesina majka
nedavno je preminula od raka, a od tada ona izbjegava kontakte sa svojim
prezaposlenim ocem i posve je očito da joj majka jako nedostaje. Očito je i da
je Frances iznimno usamljena, da osim Erice i nema neki krug prijatelja, a
neobično prijateljstvo ona će tako uspostaviti s neobičnom starijom ženom koja se predstvlja kao Francuskinja Gretom Hideg. Nakon što Greta zaboravi torbicu u podzemnoj
željeznici, Frances će je pronaći i donijeti joj je u izoliranu kuću u New Yorku, gdje ova naizgled
simpatična žena sa čudnim naglaskom živi sama. Dobrim dijelom iz razloga što je
u Greti vidjela svojevrsnu majčinsku figuru, a djelomično zato što je fino
odgojena i pristojna, Frances s puno starijom ženom počinje razvijati
prijateljski odnos.
To će se prijateljstvo i odnos na najgrublji
mogući način vrlo brzo raspasti jer će Frances prilikom jednog posjeta
Greti zamijetiti nešto i više nego čudno. Pokušat će sa svojom novom čudnom prijateljicom
prekinuti sve kontakte i prestat će joj se javljati na pozive. No, pokazat će
se da je Greta kao žvakaća guma i jako je se teško riješiti te će početi
proganjati djevojku u kojoj je očigledno pronašla surogat za kćer s kojom je
odavno izgubila sve kontakte. Pretvorit će se sve to ubrzo u pravu igru između
mačke i miša, Greta će Frances početi svuda pratiti i uhoditi, a situacija će
postajati sve luđa i luđa. Iako su najbolji filmski dani odavno iza Jordana
pošto u ovom stoljeću i nije snimio niti jedan film koji mi je osobito privukao
pažnju, pokazao je ovaj Irac, koji je pripremajući se za snimanje dosta vremena
provodio u teretani kako bi sve to fizički mogao iznijeti pošto je i on blizu
70. rođendana, da još uvijek u njemu postoji iskra i da nije za staro željezo.
Koliko vidim, svjetska kritika baš i nije bila osobito naklonjena ovom filmu,
no za mene je "Greta" bila jedan od onih slatkih i zabavnih, a potpuno
blesavih užitaka.
Primjedbe
Objavi komentar