Ne pretjerano poznati francuski tenisač, potom
i teniski trener Gil de Kermadec sredinom 60-ih godina u suradnji s
Francuskim sportskim institutom i tamošnjim teniskim savezom započeo je kamerom
snimati tenisače tijekom Grand slam turnira Roland Garros u Parizu. Za razliku od klasičnih
televizijskih prijenosa teniskih susreta, Kermadec bi se usredotočio samo na
jednog igrača i pratio njegovo kretanje, ponašanje, udarce i sve što se događa
tijekom susreta. Snimao je Kermadec brojne poznate tenisače tijekom desetljeća
pošto mu je cilj bio na temelju tih snimki napraviti edukacijski film za one
koji se bave tenisom, no snimanje tenisača pretvorilo se za njega u pravu
opsesiju. Kopajući po njegovoj opsežnoj i iznimno bogatoj arhivi francuski
dokumentarist Julien Faraut prilično se iznenadio kad je shvatio da je dobar
dio tih snimki posvećen jednom, jedinom tenisaču, Johnu McEnroeu.
I Faraut je potom počeo pregledavati snimke
nastale tijekom njegovih nastupa na Roland Garrosu krajem 70-ih i tijekom 80-ih
godina prošlog stoljeća te ga je zaintrigirala McEnroeova kontradiktorna pojava
savršenog tenisača koji je konstantno u sukobu sa svima, a najviše sa samim
sobom. Koristeći gotovo isključivo arhivske snimke McEnroeovih nastupa u Roland
Garrosu u razdoblju od 1981. do 1985. godine, Farault je snimio više filozofsko
- psihološki, nego biografski dokumentarac. No, i snimke McEnroea sasvim su
dovoljne da svima bude potpuno jasno o kakvom se geniju tenisa, a ujedno
nevjerojatno nemirnom i neobuzdanom čovjeku radi. I dok u pravilu negativne
emocije, bijes, ljutnja i agresivnost sportaše sputavaju i onemogućuju u
postizanju vrhunskih rezultata, te emocije su kad je McEnroe u pitanju bile
njegovo pogonsko gorivo.
Pomisao da su baš svi, od sudaca i publike,
kamermana i novinara protiv njega, McEnroea je posebno dizala i motivirala i
gonila na savršenstvo u tenisu. Saznajemo tako u ovom neobičnom, sportsko -
umjetničkom dokumentarcu da je McEnroevo kretanje na teniskom terenu poslužilo
Tomu Hulceu za pripremu uloge Mozarta u Formanovom "Amadeusu", kao i
da je najduži teniski meč u povijesti, onaj između Isnera i Mahuta u Wimbledonu
pred koju godinu, dulji od sva tri "Kuma" zajedno. Ipak, apsolutni
vrhunac ovog dokumentarca je sažetak finalnog meča između McEnroea i Lendla 1984.
godine. Jasno da u tom finalu kamera prati samo McEnroea, njegovo psihološko
stanje i ponašanje na terenu u tom meču. A to je sasvim dovoljno za upoznavanje
karaktera ove legendarne teniske svađalice i savršenog predstavnika nekih
pomalo romantičnih sportskih vremena kad tenisom, nogometom ili košarkom nisu
vladali gotovo robotizirani bezličnjaci, već tipovi sa stavom i karakterom
poput McEnroea ili Ivaniševića, Erica Cantone ili Diega Maradone, Dennisa
Rodmana ili Magica Johnsona.
Primjedbe
Objavi komentar