I dok su neki
filmaši praktički cijele karijere posvetili snimanju malih, intimnih priča,
neki od njih inspiraciju su prolazili u velikim, grandioznim, važnim povijesnim
temama. Među takvima je bio i Luchino Visconti, jedan od velikana talijanskog
filma, koji je osvajao i Zlatnu palmu u Cannesu i Zlatnog lava u Veneciji, a
negova potreba za grandioznošću može se pronaći i u činjenici da je bio
podjednako uspješan režiser opera. Bio je Visconti prilično kontroverzan tip,
koji je potjecao iz velikaške, grofovske obitelji iz Milana te je od mladosti
bio zainteresiran za umjetnost, glazbu i kazalište te su mu neki od učitelja bili
slavni kompozitor Giacomo Puccini, dirigent Arturo Toscanini i pisac Gabriele
D'Annunzio. Tijekom II svjetskog rata pridružio se Visconti komunističkoj
partiji, čiji je član bio sve do smrti od moždanog udara u 70. godini. Bio je
Visconti i strastveni pušač, koji dozu od čak šest kutija cigareta nije
smanjivao ni nakon prvog moždanog udara 1972. godine.
Filmsku
karijeru je počeo još prije II svjetskog rata kao asistent Jeana Renoira, a
snimio je i prvi neorealistički film u talijanskoj kinematografiji. Tijekom
50-ih se prometnuo u jednu od najvažnijih figura talijanskog filma da bi svoje
najpoznatije i najuspješnije filmove ipak snimio 60-ih godina. Nakon
"Rocca i njegove braće" u kojem je predstavio mladog Alaina Delona,
"Leoparda" s Burtom Lancasterom, uslijedio je i "The
Damned" ili "La caduta degli dei" na talijanskom izvorniku
ili "Sumrak bogova" kako je u nas preveden ovaj film, koji mu je
donio i jedinu nominaciju za Oscara, i to za originalni scenarij. Bio je to i
prvi film u takozvanoj njemačkoj trilogiji, pošto je kasnije snimio i
"Smrt u Veneciji" i "Ludwiga", a ovaj puta pozabavio se
situacijom u Njemačkoj u razdoblju 30-ih godina, kad su nacisti preuzeli vlast.
Radnja
"La caduta degli dei" vrti se oko obitelji Essenbeck, bogate obitelji
industrijalaca, koja počinje surađivati s Hitlerovom nacističkom partijom.
Aluzije na stvarnu obitelj Krupp, obitelj iz Essena koja je bila vlasnik
čeličana i tvornica oružja u kojoj se stvarala Hitlerova ratna mašinerija, nisu
nimalo prikrivene, a film otvara velika, grandiozna zabava organizirana u čast
baruna Joachima von Essenbecka. Na njegovim zabavama oduvijek se okupljala sama
krema njemačkog društva i on nije oduševljen Hitlerom i nacistima, a slavlje
ovaj puta prekida palež Reichstaga. Kako nacisti i njihovi jurišnici SA sve
više preuzimaju uzde nad državom koja postaje sve totalitarnija i otvorenija
diktatura, postaje jasnije da će se stari barun morati maknuti. Nakon što ga
Gestapo doista i ubije, ubojstvo pokušaju smjestiti dopredsjedniku uprave
tvrtke Herbertu Thalmannu, također otvorenom oponentu nacizma, koji će spas od
sigurne smrti pronaći u bijegu. Nakon toga kreće velika borba za kontrolu nad
tvrtkom između članova obitelji i mnogih drugih, a paralelno s tim pratimo
uspon i pad SA, privatne vojske nacista koja se u međuvremenu osilila pa ju je
tijekom "Noći dugih noževa" trebalo posmicati.
Nakon što je
u ranijim filmovima pažnju posvećivao ponajviše razdoblju ujedinjenja Italije i
postratnom talijanskom društvu, sa "Sumrakom bogova" Visconti se
odlučio pozabaviti širom slikom europske kulture i politike i događanjima koji
su oblikovali tada moderno društvo. Predstavlja ovaj film i stilski odmak u
odnosu na ranije filmove, a jedno od glavnih pitanja koje postavlja u ovom
filmu je kako je uspon nacizma bio moguć i što je do njega dovelo. Iako se
samog Hitlera ovdje uopće ne prikazuje, već ga se samo spominje, Visconti, baš
kao i njegov sunarodnjak Bernardo Bertolucci u svom možda i najboljem filmu
"Konformistu" snimljenom po romanu Alberta Moravije, pokazuje
nevjerojatnu razinu konformizma u tadašnjem društvu. Na studiozan način
Visconti secira društvo koje je omogućilo Hitlerov uspon, a u filmu prepunom
simbolike on prikazuje kako je u srži ovog režima, baš kao i svih sličnih
totalitarnih sustava, zapravo bila pljačka i otimačina. Okupio je Visconti u
ovom filmu snimljenom na njemačkom jeziku pravu internacionalnu glumačku ekipu
predvođenu Britancima Dirkom Bogardeom i Charlotte Rampling (njih dvoje ponovno
ćemo skupa gledati u još jednom talijanskom filmu, "Noćnom portiru"),
Šveđanku Ingrid Thulin poznatu iz brojnih filmova Ingmara Bergmana, Nijemca
Helmuta Griema, Talijana Umberta Orsinija te Austrijanca Helmuta Bergera, koji
je u to vrijeme bio i ljubavnik redatelja koji nikada nije skrivao svoju
homoseksualnost, dok je glazbu skladao legendarni Francuz Maurice Jarre.
Primjedbe
Objavi komentar