Za ovu misterioznu dramu koja s poznatom dramom Eugenea O'Neilla ne
dijeli ništa osim imena, definitivno bi se moglo reći da je art film s najboljim
otvaranjem u kinu u povijesti. Na tome se mladi autor Bi Gan najprije može zahvaliti
odličnom marketingu, ali i priličnoj neinformiranosti publike koja hrli u kina.
Jer ovaj je film premijeru u kineskim kinima imao na Staru godinu, 31. prosinca
2018. godine, a osim na art-publiku, marketingom se ciljalo na široke mase.
Kako to već obično biva danas, velik broj ljudi uopće se nije pretjerano
informirao o filmu, već su, vjerojatno naivno pretpostavljajući da se radi o
nekakvoj sladunjavoj romansici pohrlili u Kina. Zahvaljujući tome film je već
prvog dana prikazivanja na kino blagajnama zaradio 38 milijuna dolara da bi mu
već sljedećeg dana zarada pala za 96 posto.
Lako je za pretpostaviti kako je uglavnom mainstream publika reagirala
kad je shvatila da je umjesto nekakvog novogodišnjeg proljevastog ljubića došla gledati gotovo pa tipični moderni
kineski art film s kojim je Gan debitirao na festivalu u Cannesu. Ovaj je film
u Cannesu prikazan u kategoriji "Un Certain Regard" (drukčiji
pogled), nakon čega je imao lijep festivalski život po cijelom svijetu, a
osvojio je i tri nagrade u izboru za kineski film godine (fotografija, zvučni
efekti i originalna glazba), dok nominacije za najbolji film i režiju nije
uspio opravdati. Radnju je Gan, koji pripada manjinskom narodu Miao iz južne
Kine, smjestio u gradić od pola milijuna stanovnika u kojem je i sam rođen po imenu Kaili u
unutarnjoj provinciji Guizhou. Glavni junak ovog filma tako se nakon puna dva desetljeća
vraća u Kaili kako bi pronašao misterioznu djevojku koju je nekoć ondje sreo.
Paralelno sa sadašnjosti do jednog trenutka prati se i priča iz prošlosti, a
negdje na pola, kao u "Mullholland Driveu" Davida Lyncha dolazi do
potpunog reza i drugu polovicu filma snimljenu u jednom neprekinutom kadru koji
traje valjda sat vremena pratimo istog tog junaka kako bizarnim, nadrealnim
okruženjem traži istu tu djevojku.
Mlađahni Gan u jednom intervjuu na koji sam negdje naletio istaknuo je
kako je veliki fan ruskog avangardnog genija Andreja Tarkovskog, a svoju
fascinaciju njime u ovom filmu uopće ne skriva. Okruženje izgleda gotovo
identično kao u "Stalkeru", sve se to događa u nekakvom gradu koji
djeluje potpuno postapokaliptično, prljavo, srušeno, hrđavo. Lako je za
pretpostaviti da je i ovo još jedan u nizu onih visokoestetiziranih,
stiliziranih, arty filmova u kojima čvrste i konzistentne naracijske
linije zapravo i nema i sve se karte ovdje bacaju na stvaranje ugođaja i mračne,
hladne, pomalo depresivne atmosfere. Djeluje ova gotovo pa klasična noirovska
priča (tip traži misterioznu djevojku, gotovo cijela radnja odvija se po noći)
prilično jezivo, zbunjujuće, a kamera je fascinantna, posebno kad krene onaj
već spomenuti dugi, potpuno ludi kadar.
Već sam više puta naglašavao kako se po pitanju kineskih filmova
posljednjih godina događa prava mala revolucija i da u Kini danas ima prava
mala vojska zanimljivih autora sa svježim vizijama i idejama. Očito je da su
svi ti autori filmski načitani jednako kao i njihovi kolege sa zapada i
posljednjih godina gotovo pa se ne može dogoditi da u Berlinu, Cannesu i
Veneciji ne bude barem po jedan film koji stiže iz Kine. Svim tim filmovima je
zajedničko da su snimljeni s nevjerojatnim stilom, a iako "Dugo
putovanje u noć" ne bih svrstao u sam vrh filmova iz Kine koje sam
pogledao posljednjih godina, vjerujem da bi se ovaj film mogao svidjeti onima
koji vole pomalo drukčiji, neobičniji, arty filmski izričaj.
Primjedbe
Objavi komentar