SHADOWS OF OUR FORGOTTEN ANCESTORS (1965,SSSR) - 7,5/10

Sergej Paradžanov spada u red onih velikih i važnih filmskih umjetnika iz nekadašnjeg Sovjetskog saveza, koji za života nije uspio dočekati da mu se oda priznanje i počast kakvu zaslužuje. Jer čovjek je umro u srpnju 1990. godine od raka pluća u 66. godini života, taman kad se istočni blok počeo urušavati i kad su njegovi filmovi počeli izlaziti iz bunkera, gdje su završili jer nisu bili po volji partiji. Prvi puta Paradžanov je završio u zatvoru već 1948. godine, kada je osuđen na pet godina zbog optužbi da je homoseksualac. Ipak, nekoliko mjeseci potom je amnestiran i počeo je snimati igrane filmove i dokumentarce, a kritičan trenutak za njegovo stvaralaštvo dogodio se kad je vidio prvi film svog kolege Andreja Tarkovskog "Ivanovo djetinjstvo". Tada je shvatio da filmovi mogu biti i nešto drukčiji od onoga čemu ga se učilo, da film može biti čista umjetnost i da soc-realizam nije jedini izričaj.

Tako je Paradžanov odlučio napustiti snimanje u tada neprikosnovenom soc-realističkom stilu te je cijeli svijet iznenadio sa svojom poetičnom pastoralom smještenom u ukrajinske Karpate negdje u 19. stoljeću koja se u originalu naziva "Tini zabutykh predkiv", dok se na zapadu može pronaći pod više naziva (Shadows of Our Forgotten Ancestors, Shadows of Our Ancestors ili Wild Horses of Fire). Dobrim dijelom ova je priča bila inspirirana i stvarnim događajima iz života Paradžanova, pravoslavnog Armenca rođenog u Gruziji. On se 1950. godine, dok je još studirao u Moskvi, oženio djevojkom iz tatarske obitelji muslimanske vjeroispovijesti, koja se prebacila na pravoslavlje kako bi se udala za Paradžanova. No, njena obitelj to joj nije oprostila i nedugo nakon promjene vjeroispovjesti njeni rođaci su je ubili, a ubrzo nakon ženinog ubojstva, Paradžanov je preselio u ukrajinski dio SSSR-a, gdje se i odvija radnja dobrog dijela njegovih filmova.

Već s prvim filmom kako je "odbacio okove" socijalnog realizma, Paradžanov je uspio skrenuti pozornost filmskog svijeta na svoje stvaralaštvo i to prvenstveno zbog posebne kostimografije i boja. Priču je preuzeo iz ukrajinske tradicije i smjestio je u maleno selo u planinama Ukrajine, gdje će se seoski mladić Ivan zaljubiti u Maričku, kćer čovjeka koji je ubio njegovog oca. Još od tada te su dvije obitelji krvni neprijatelji, no Ivan i Marička znaju se od djetinjstva i sve je spremno za svadbu. No, kako bi zaradio dovoljno novca, Ivan odlazi iz sela u najamni rad, a kad se vrati kući, shvaća da je njegova draga poginula i od tog gubitka on se nikada neće oporaviti. Iako ova priča podsjeća na folklorne priče iz mnogih drugih, ne samo slavenskih kultura, Paradžanov je u "Sjenama" detaljno prikazao život i kulturu etničke grupe Hutsula, naroda koji i dana obitava u planinama Karpata na zapadu Ukrajine i Rumunjske.

Prepun je ovaj film mistike i simbolike i Paradžanov je u njemu koristio brojne religijske i folklorne motive kao što su križevi, janjad, grobnice i duhove, a upotrebom različitih boja pokušao je i dočarati raspoloženje svojih likova, prvenstveno Ivana. Tako u periodu njegova žalovanja prevladavaju crna i bijela boja, dok su u dobrom dijelu ostalih scena boje nekako prigušene, ali uz često kontrastiranje crvene i žute boje. Vizualno i stilski filmovi Sergeja Paradžanova potpuno odudaraju od sveg ostalog što se u to vrijeme snimalo u Sovjetskom savezu, a kako je odbio izmijeniti film kako bi prošao tadašnju cenzorsku komisiju, dospio je čovjek na crnu listu. Do kraja života uspio je snimiti još samo tri filma, a 1973. godine osuđen je na pet godina zatvora zbog lažnih optužbi za silovanje i propagiranje pornografije.

Unatoč tome što su prosvjedna pisma sovjetskim vlastima tražeći da se lažne optužbe protiv njega odbace, potpisali brojni svjetski filmaši i umjetnici kao što su Yves Saint Laurent, Jean-Luc Godard, Francois Truffaut, Luis Bunuel, Federico Fellini, Michelangelo Antonioni i Tarkovski, Paradžanov je četiri godine morao provesti u zatvoru. Potkraj 60-ih uspio je snimiti i fllm "Sayat Nova", modernističko remek-djelo nakon kojeg je za njega kritičar Aleksej Korotjukov istaknuo da Paradžanov ne snima filmove po onome kakvo je stanje stvari, već kako bi sve to izgledalo da je on bog, dok je slavni ruski filmaš Mihail Vartanov, koji je snimio i dokumentarac o Paradžanovu, za njega istaknuo da nakon pionira nijemog filma D. W. Griffitha i Sergeja Eisensteina, nitko u film nije unio nešto toliko revolucionarno kao Paradžanov sa "Sayat-Nova". 

IMDB LINK