Šibenčanin Leon Lučev za mene je trenutačno možda
i najbolji glumac neke srednje generacije s prostora bivše Jugoslavije. Jedinog
konkurenta Lučev je imao u nažalost prerano preminulom Nebojši Glogovcu, a
uloga u "Teretu", filmu koji je trijumfirao na Zagreb film festivalu
2018. godine i koji je premijeru imao u canneskom programu 15 dana autora, samo
je potvrda toga. Uloga Vlade vjerojatno je jedna od najboljih uloga uopće u
posljednjih godinu dana, a Lučev je i bez previše teksta uspio na nevjerojatan
način dočarati psihološku dramu u filmu čija je radnja smještena u Srbiju za
vrijeme NATO-va bombardiranja 1999. godine. Nakon što je dobio otkaz u
tvornici, Vlada je prisiljen raditi kao vozač kamiona, a zadatak mu je od
Kosova do Beograda prevesti tajanstven teret. Jedna tura plaća se stotinu njemačkih
maraka, a to je novac koji je vjerojatno na starom mjestu zarađivao kroz mjesec
dana.
Iako je sam dobro svjestan što to prevozi u
starom, škripavom kamionu, koji izgleda da će se svakog trenutka raspasti u
tisuće komadića, gledatelji tek mogu naslutiti o čemu bi se moglo raditi.
Prolazi on nepoznatim, bombardiranjem potpuno devastiranim područjem, koje
djeluje postapokaliptično, stalkerovski, a cijela situacija užasno je
klaustrofobična jer se gotovo konstantno nalazimo s njim u kabini kamiona. Do kraja
dana Vlada mora teret dovesti do Beograda, a kada napokon obavi posao i vrati
se kući, morat će se on suočiti s posljedicama svojih djela, svega što je vidio
i proživio. A nije nemoguće da će već za dan ili dva ponovno dobiti istovjetan
zadatak. Iako na prvu cijela priča djeluje minimalistički, možda i monotono jer
dobrim dijelom filma pratimo isključivo Vladu i njegov put kući, ovo je jedan
od onih filmova u kojima praktički sve počiva na glavnom protagonistu.
Lučev je tu odradio nevjerojatan posao. Ne samo
što je naučio voziti kamion i što on doista cijelo vrijeme upravlja tom
krntijom po kozjim putevima i kaldrmama, već i svojom pojavom on odaje dojam
čovjeka s užasnom moralnom dilemom i čovjeka koji je svjestan da za njega
iskupljenja nema. Putem on susreće različite ljude, a preko njih vidimo sav taj
užas, strah, kaos i apsolutno beznađe i bespomoćnost koji su zavladali. Djeluje
sve kao da sutra nema, svi kao da su se pomirili sa sudbinama, kao da su svi
potpuno oguglali na nasilje i horore koje proživljavaju. O istoj temi scenarist i redatelj
"Tereta" Ognjen Glavonić dvije godine ranije snimio je i dokumentarni
film "Dubina dva", a ovaj puta istu priču odlučio je istražiti na
posve drukčiji način. Kroz osobnu priču čovjeka koji tijela mora prevoziti u
masovnu grobnicu i čovjeka koji cijelo vrijeme s grčem u želucu radi ono što
mora da bi prehranio obitelj. Iako se o teretu koji Vlada prevozi u kamionu
niti u jednom trenutku eksplicitno ne govori, od prvog trenutka je jasno što je
u teretnom prostoru, a Glavonić je nevjerojatnu pažnju posvetio detaljima. I
doista, mnogo toga je u detaljima, od neobičnog metalnog zvuka koji svako
malo dopire iz teretnog prostora pa do kompletnog okruženja koje izgleda kao da
se sve odvija potkraj tih mračnih devedesetih. Definitivno je "Teret"
težak film za gledanje i teško je, gotovo nemoguće, pokušati se staviti u
situaciju glavnog junaka, a film je to koji ne izlazi tako brzo iz memorije.
Primjedbe
Objavi komentar