Na prvu mi je
ovaj film smješten u 1821. godinu izgledao da bi mogao biti brazilski odgovor
na Oscarom ovjenčanu McQueenovu povijesnu dramu «12 godina ropstva» pošto u
samom uvodu upoznajemo veleposjednika Antonia. On se upravo vraća kući u
unutrašnjost Brazila s novim kontinegtnom svježe kupljenih robova friško uvezenih
negdje iz saharske Afrike, a za vrijeme dok je on «šopingirao» po Riju, Sao Paulu
ili gdje već, njegova je žena umrla pri porodu. Kako je ipak bilo to vrijeme kad su potrošna
roba bili ne samo robovi, već i žene, tako ni Antonio neće dugo očajavati.
Ubrzo će na svoju farmu u planinama Diamantine, gdje uz njega živi i potpuno
poludjela mu punica, vojska robova, crni goniči robova i nekoliko crnih
slobodnjaka, dovesti novu nevjestu, 12-godišnju nećakinju svoje umrle supruge.
No, sudbina je ponekad i više nego zeznuta pa će okrutni Antonio, koji samo
odlazi i dolazi s farme uskoro na svojoj koži osjetiti tu igru sudbine.
Posljedično, tu će sudbinu potom na svojoj koži osjetiti i njegovi robovi i
ostali stanovnici farme.
Robovlasništvo
je jedna od mračnih mrlja u povijesti čovječanstva pa tako i u
povijesti Brazila, gdje se ono zadržalo još dulje nego na američkom jugu, sve
do kasnih 80-ih godina 19. stoljeća i Brazil je posljednja zemlja na zapadu
koja je odustala od ropskog sustava. Procjenjuje se da je od početka 16. pa sve
do sredine 19. stoljeća u Brazil uvezeno čak pet milijuna robova iz Afrike, što
je čak 40 posto svih robova iz Afrike koji su stigli na područje Amerike. U
usporedbi, na američkom jugu, koji je mnogima i prva asocijacija na ropstvo,
uoči građanskog rata je živjelo oko četiri milijuna robova podrijetlom iz
Afrike. Zato i ne čudi da je Brazil danas jedna od etnički najraznolikijih
zemalja svijeta, a autorica «Vazantea» Daniela Thomas ovim je filmom zagrebala
duboko u povijest svoje zemlje, smjestivši priču u godinu prije osamostaljenja od
Portugala i daleko od civilizacije, u društvo ogrezlo u nasilje.
Riječ je o
jednom od onih vizualno impresivnih filmova sa sporim tempom u kojem sve vodi
eksplozivnoj završnici i u kojem je sve podređeno tome. Ugođaj filma je hladan
i mračan i od samog početka potpuno je jasno koliko je to bilo okrutno vrijeme,
a premijeru je «Vazante» imao na festivalu u Berlinu. Imao je film i pet
nominacija u izboru za brazilski film godine, a prikazan je i na brojnim
svjetskim festivalima. Vizualno ovaj crno - bijeli film doista izgleda raskošno, snimljen je na izvanrednim lokacijama i cijelo to povijesno razdoblje prilično je točno i korektno prikazano, no šteta
je samo što se mrvicu nije poradilo na tempu jer je «Vazante» imao potencijala
da bude jedan od filmova godine. Nažalost, to se nije dogodilo, no svejedno je
ova mračna pustolovna arty drama u kojoj se gotovo ništa ne bi izgubilo da
traje i dvadesetak minuta kraće, sasvim dobar film o vrlo zanimljivom povijesnom
razdoblju.
Primjedbe
Objavi komentar