CHARLIE SAYS (2018,SAD) - 6,5/10

I više nego zastrašujuće i šokantno je što je možda i najpoznatiji američki ubojica Charles Manson, lider zloglasnog kulta s kraja 60-ih godina prošlog stoljeća, u proteklih pedesetak godina postao i svojevrsna pop-ikona. O Mansonu su već napisane na stotine knjiga, snimljeno je i pregršt filmova, mnogi su pokušali dokučiti tko je zapravo bio taj naizgled potpuno bezvezni lik, psihopat koji je za sebe zamislio da ima mesijanske sposobnosti i kojeg su, što je najžalosnije, ljudi pratili. Nije to bila doduše, velika skupina ljudi, jer njegova "obitelj" kroz svoje postojanje je obuhvaćala stotinjak ljudi, uglavnom djevojaka, koje su dolazile i odlazile u pustinje koje je "obitelj" okupirala. Psihopatologija samog Mansona više manje je svima dobro poznata, a s okrutnim i manijakalnim ubojicama američka redateljica Mary Harron i ranije je pokazala da je na "domaćem" terenu.

Harron je 2000. godine snimila mnogima vjerojatno dobro poznati film, kultni "Američki psiho" prema romanu Breta Eastona Ellisa. Bio je to film kojim je danas vodeći američki glumac Christian Bale potvrdio tranziciju iz dječje i tinejdžerske zvijezde u ozbiljnog, ambicioznog i hrabrog odraslog gumca, a film o mladom investicijskom bankaru Patricku Batemanu, koji je zapravo potpuni psihopat i hobi mu je krvoločno ubijanje danas definitivno uživa kultni status i daleko je najbolji uradak koji je Harron u karijeri snimilaa. No, Harron je mudro postupila što u slučaju "Charle Says" nije po stoti put ispričala istu priču o stvarnom psihopatu i monstrumu, Mansonu, već je njegovu priču iznijela kroz prizmu jedne od članica njegovog kulta. Pitanje s kojim se Harron ponajprije bavi u ovom filmu je kako je uopće moguće da su naizgled normalni ljudi, mladi iz prosječnih američkih obitelji uglavnom iz srednje klase potpale pod utjecaj takvog tipa.

Pitanje je to na koje je jako teško pronaći razuman odgovor, a isto pitanje muči i ženu po imenu Kerlene Faith, kanadsku spisateljicu i aktivisticu, koja je početkom 70-ih stigla u zatvor u Kaliforniji, u kojem su bile zatvorene tri članice Mansonove "obitelji". Faith, po čijoj su knjizi Harron i njena stalna suradnica Guinevere Turner napisale scenarij, u zatvor stiže sa zadatkom socijalizacije triju još uvijek potpuno zaluđenih djevojaka. One žive u izoliranom dijelu zatvora i nemaju kontakt s ostalim zatvorenicama, a smrtna kazna tek im je nedavno zamijenjena kaznom doživotnog zatvora. Kroz razgovore s njima Faith pokušava dokučiti kako je moguće da su one i dalje uvjerene kako je sve ono što su činile po Mansonovim nalozima ispravno i da su se na taj način pripremale za rasni rat (Helter Skelter). Polako će Faith ipak uspijevati prodirati do njih i razbijati taj gusti zastor potpunih deluzija i fantazija koji je još duboko ukorijenjen u njima, a preko priče jedne od njih, Leslie ili Lulu, kako ju je prozvao Manson, saznavat ćemo kako je izgledao život "obitelji" pod vodstvom tog manijaka.

Lulu (Hannah Murray odnosno Gilly na koju su u posljednjim epizodama autori "Igre prijestolja" očito potpuno zaboravili) tako upoznajemo kao djevojku koja je ponajprije iz znatiželje završila u pustinji, a vrlo brzo pala je pod Mansonov utjecaj, baš kao i ostatak društva koje je ondje zatekla. Bilo je to vrijeme kad je hipi pokret bio na vrhuncu, droge su konzumirali svi, slobodni seks bio je poželjan i potican, a takvo naizgled slobodno društvo, očito je mnogima predstavljalo svojevrsni bunt i bijeg od često konzervativnih obitelji. Iako bi Mansonove tlapnje o rasnim ratovima između crnaca i bijelaca i slične gluposti svako normalan protumačio kao ozbiljan znak da ga se pošalje psihijatru, članovi "obitelji" sve to su upijali. Iako je i svima njima bilo i više nego očito da je Manson iznimno opasan čovjek, nasilni egoist, koji je sve članove "obitelji" tražio da se odreknu vlastitog ega.

Posve je očito kako je on vrebao osobe bez stava, sa slabim karakterima, bez samopoštovanja i samopouzdanja, koje je vrlo lako mogao ne samo manipulirati, već i psihički i fizički zlostavljati (vidimo tako u jednoj sceni, kad istuče jednu od svojih cura, on krene prosipati mudrost u stilu da nema razlike u tome da li te voljeni muškarac propisno izbubeta ili vodi ljubav s tobom, da je to isto). Pratimo u ovom solidnom biografsko - psihološkoj drami situaciju s obitelji sve do ubojstava 1969. godine, a premijerno je "Charlie Says" bio prikazan na festivalu u Veneciji. Kao Manson korektan je posao odradio ne pretjerano poznati britanski glumac Matt Smith (iako je posve očito da su mu gusta brada i brkovi umjetni), no problem je što ipak nekako imam dojam da se ni ovaj puta nije uspjeli zaći dovoljno u dubinu ove poznate priče, već se opet samo zagrebalo po površini, iako je malo drukčiji kut gledanja na situaciju bio dobrodošlo osvježenje. 

IMDB LINK