Pretpostavljam da nisam jedini kojeg je
serija o vjerojatno najpoznatijoj modernoj katastrofi ne samo oduševila,
već i potpuno izula iz cipela. S obzirom da na popularnom IMDB-u "Černobil"
ima prosječnu ocjenu od čak 9.7, a ocijenilo ju je više od 200 tisuća ljudi,
probila se i na prvo mjesto najboljih serija svih vremena, ostavivši iza sebe
sadržaje kao što su "Planet Zemlja", "Združena braća",
"Breaking Bad", čak i "Žicu" i "Igru prijestolja".
Je li "Černobil" doista najbolja televizijska serija svih vremena, to
je već predmet za ozbiljnu diskusiju i uvijek je teško, gotovo nemoguće posve
objektivno donositi zaključke kad su takve teme na repertoaru, no ova petodijelna
mini serija definitivno je letvicu postavila iznimno visoko onima koji će u
budućnosti snimati slične sadržaje.
Ne postoji niti jedan sadržaj koji je neku
temu obradio toliko precizno, temeljito, sa intencijom da situaciju oko
eksplozije nuklearne elektrane 1986. godine u Sovjetskom savezu prikaže što je
moguće točnije, ali i da se dubinski zagrebe ispod površine. Sa željom da se
istraži i prikaže što je dovelo do ove katastrofe i kako se ona rješavala, a
istovremeno da se ne zaglibi u nešto što bi se moglo nazvati puki ilustrirani
članak s Wikipedije. Upravo zato što je sve samo ne ilustrirana Wikipedija,
"Černobil" je toliko uspješan i toliko je oduševio cijeli svijet, a
jednako koliko je ovo serija o nuklearnoj katastrofi, ovo je serija i
o jednom trulom sistemu na izdisaju, o sistemu koji je bio potpuno urušen i
nije funkcionirao, samo se nitko to nije usudio na glas reći.
Mogu se Rusi žaliti koliko god hoće i plakati
da je "Černobil" još jedan u nizu propagandnih pamfleta usmjerenih
protiv njihove divne i slobodne zemlje, mogu oni snimati stotinu serija o
Černobilu financiranih sredstvima ministarstva ili Gazproma u kojima će jezgru
reaktora vjerojatno sabotirati agenti CIA-e, masoni
ili Captain America, no serija koju je osmislio i napisao Craig Mazin, a
režirao Šveđanin Johan Renck, prava je stvarnost. Naravno da je u ovoj seriji
dosta toga i dramatizirano, neki likovi su izmišljeni, dok ih je dobar dio ipak
stvaran, no "Černobil" je ne stotinu, već stotinu tisuća posto uspio
pogoditi duh vremena. Sve ovdje izgleda kao da se doista zbiva sredinom 80-ih u
Sovjetskom savezu, od odjeće, frizura, okoline, automobila, apsolutno svega te
su i po tom pitanju autori besprijekorno odradili domaću zadaću. Kako je
Černobil i okolica i dalje zona u koju nema pristupa, tako je gradić u Ukrajini
u kojem je došlo do katastrofe "odglumila" litvanska prijestolnica
Vilnius, a ono na čemu sam posebno zahvalan kreatorima je što nitko od likova
ne govori onim iritantnim "ruskim" engleskim, odnosno onako kako u
američkim filmovima obično priča Rade Šerbedžija.
Ako me nešto užasno iritira, to su ti ruski,
njemački, francuski, aboridžinski, mauretanijski ili obalobjelokošćanski
naglasci kojima likovi govore u američkim ili britanskim filmovima kako bi,
valjda, američkoj publici pojasnili da su ti likovi Rusi, Nijemci, Francuzi ili
tko već. Ne znam koji je razlog tome da u pravilu likovi iz svih tih zemalja
koje nisu SAD ili GBR moraju
imati jasno izražen strani naglasak, vjerojatno da bi poslovično tupavi i
lijeni Amerikanci mogli shvatiti da su ti likovi negativci, no u
"Černobilu" svi oni govore prirodno, normalnim britanskim naglaskom i
to je, po meni, bila najbolja moguća odluka. Kad smo već kod glumaca, casting
je briljantan i praktički sve uloge su pripale britanskim ili švedskim glumcima,
a postavu predvode Jared Harris (Terror) kao Valerij Legasov, znanstvenik koji
je dobio zadatak spriječiti produbljenje katastrofe, Stellan Skarsgard kao
Boris Ščerbina, jedan od članova predsjedništva partije koji je poslan u
Černobil kako bi riješio situaciju te Emily Watson (evo nje i Stellana konačno
ponovno zajedno nakon tragičnog rastanka u Von Trierovim "Breaking the
Waves") kao Ulana Homjuk, nuklearna fizičarka iz Minska, ujedno i
jedini fikcionalni lik od ovo troje. Ili bolje rečeno kao lik sastavljen od
više stvarnih ljudi, pošto su autori serije mudro procijenili da bi postigli
kontraefekt dodatnim pretrpavanjem likova, pošto ih ionako imamo i više nego
dovoljno.
Podnaslov "Černobila" mogao je biti
i kako se rješavaju problemi u totalitarnoj državi, a odgovor na to pitanje bio
bi vrlo jednostavan - pravimo se da ti problemi ne postoje i nadamo se da će
oni sami od sebe nestati. Na žalost svih tih komunističkih aparatčika i na još
veću žalost svih nesretnika koji su stradali na licu mjesta ili tijekom godina
zbog rakova uzrokovanih izlaganju radijaciji, ovaj puta problem nije nestao sam
od sebe. Kad već problem neće nestati sam od sebe, sljedeća je reakcija,
logično, zataškavanje. Idemo se praviti da situacija baš i nije toliko
kritična, nećemo raditi paniku bez veze i maltretirati ljude s evakuacijom kad
nema razloga za to. Kad povećana razina radijacije dođe do okolnih zemalja i
više se ne može zataškavati nuklearna katastrofa poput one u Černobilu krajem
travnja 1986. godine, e onda ćemo pokušati minorizirati problem.
Istina, dogodila se pizdarija, no nije to baš
sad tako strašno, prokleti kapitalisti žele nas osramotiti i diktaturu
proletarijata izvrgnuti ruglu. Dok 30 sati nakon katastrofe već djeca u
Frankfurtu imaju zabranu izlaska na otvoreno, u Pripjatu se svi ponašaju kao da
se ništa nije dogodilo. Kad je već naš vrli komunizam osramoćen i ostatak
svijeta shvaća da se ne možemo nositi s problemom i da smo potpuno nesposobni,
sastaje se vrhuška partija i smišlja kako dalje. Struka im, doduše sramežljivo
i oprezno, sugerira što bi i kako trebali napraviti, na koji način reagirati,
no koji kurac znaju ti dosadni nuklearni fizičari, biokemičari i ostali. Tako
bivši radnici u tvornici cipela, koji su bili poslušni i ponizni klimavi
partijaneri, sada vode igru i zapovjedaju nuklearnim fizičarima što da rade, Na
kraju, kad konačno svima dođe u glavu da je situacija potpuno izmakla kontroli,
umjesto da se što prije kreće sa sanacijom štete, traže se krivci. Kao u onoj
igri, mislim da se zvala Zujo ili tako nekako, kad se jedan okrene leđima,
ostali ga lupaju po glavi, on mora pogoditi tko ga je zviznuo, a svi viču
nisam, svi i u ovoj situaciji samo pokušavaju prebaciti odgovornost na nekog
drugoga i viču ja nisam! Jer jasno je da se krivac mora naći i nuklearna katastrofa mora se
pripisati pojedincima i mora tu krivac biti ljudski faktor jer prosto
je nemoguće da je naš vrli sustav zakazao.
Apsolutno svi aspekti priče su pokriveni u
"Černobilu" i doista sve to djeluje šokantno i nestvarno. Iako ima tu
spektakularnih scena sa sjajnim efektima, još jedna mudra odluka je bila što se
ni po tom pitanju nije išlo u pretjerivanje, već su u prvom planu ljudske,
osobne drame. I sustav poslušnih budala, nesposobnjakovića, ulizica i
klimavaca koji nisu na pozicijama jer znaju misliti svojom glavom i sposobni
su, već zato što su podobni i poslušni, a ujedno i nevjerojatno bahati i
nestručni. Kad se takva grupacija ljudi spoji s iznimno nefunkcionalnim
državnim aparatom, zapravo je veliko čudo da se nije dogodila još poneka slična
katastrofa. "Černobil" je doista spektakularna serija, koju će biti
jako teško nadmašiti u svim aspektima.
Primjedbe
Objavi komentar