Meksikanac Carlos Reygadas jedan je od onih
filmaša za koje bi se slobodno moglo reći da snimaju filmove samo za sebe.
Nema tu spora da je čovjek iznimno talentiran i da su njegovi filmovi vizualno
izuzetni (potvrđuju to najbolje nagrada žirija u Cannesu za film "Stellet Licht" te
nagrada za režiju u Cannesu za film "Post Tenebras Lux"), no nakon svakog njegovog
filma iznad onog koji ga je pogledao u pravilu ostane veliki upitnik.
Pitanja što sam ja to sada pogledao i što je pjesnik htio reći neizbježna
su i nakon njegovog posljednjeg filma s kojim se predstavio u natjecateljskom
programu festivala u Veneciji 2018. godine. "Nuestro Tiempo" ili
"Naše vrijeme" barem je, za razliku od nekih prijašnjih mu filmova,
narativno linearan, a s gotovo puna tri sata to je i najdulji film koji je do
sada snimio.
Očito je da je filozofski pa i estetski
najveći utjecaj na Reygadasa imao Andrej Tarkovski jer bi se i za filmove ovog
Meksikanca moglo reći da su svojevrsna spiritualna, unutarnja putovanja pod
utjecajem egzistencijalističke misli u kojima istražuje teme kao što su ljubav,
patnja, smrt i smisao života općenito. Za ovaj film moglo bi se
reći i da je najintimniji do sada jer se uz njega samog u glavnoj
ulozi pojavljuje i njegova žena Natalia Lopez, inače poznata montažerka
kojoj je ovo bilo i prvo glumačko iskustvo, a fu filmu glume i njihova djeca. Reygadas
i Lopez su Juan i Esther, supružnici s prilično čudnim odnosom, koji
žive na ranču te se bave uzgojem bikova za borbu. Dok se Esther bavi poslovima
oko vođenja ranča, svjetski poznati pjesnik Juan zadužen je samo za uzgoj i
izbor najboljih borbenih bikova.
Vrlo brzo ćemo shvatiti da imaju ovo dvoje
otvorenu vezu i da Juan potiče svoju suprugu na avanture s raznim tipovima koje
joj on sam pronalazi, no problemi će nastati kada Esther završi s američkim
trenerom konja, a svom mužu ne kaže ništa o tome. Opsesivni Juan ipak sazna za
tu ženinu avanturu i počne ga proganjati spoznaja da je to učinila bez njegova
znanja, a to će na veliku kušnju staviti i njihov brak i budućnost ranča. Ne
znam baš puno ljudi koji bi vlastite supruge stavili u situacije kao što je
Reygadas stavio svoju u ovom filmu. Tko će ga znati, možda je ovaj film ljudima
bio svojevrsna bračna terapija, no za mene je sve to djelovalo dosta nastrano,
perverzno, voajeristički, nelagodno, a neke scene, poput one u kojoj jedan od
podivljalih bikova doslovno u komadiće potrga mulu, djelovale su mi ne samo
predugo, već i potpuno nepotrebno.
Reygadasu se ne može oduzeti da je autor s
nevjerojatnim stilom i s izuzetnim osjećajem za kadrove i kompoziciju. Kao
direktora fotografije ovdje je angažirao Diega Garciu (Neon Bull, Cemetary of
Splendor, Wildlife, a snimio je i nekoliko epizoda Refnove serije Too Old To
Die Young), čija je kamera gotovo pa savršena. Djeluje to od početka nekako
umirujuće, na što utječe i spor tempo samog filma, tako da se čovjek nekako
uljuljka u tu mirnoću, spokoj života na ranču da bi ga odjednom prenerazila
okrutnost. Bilo među ljudima, bilo među životinjama. Ne mogu reći da sam i
prije bio neki veliki Reygadasov fan, a nisam to postao niti nakon ovog čudnog,
nelagodnog, predugačkog filma o kojem i dalje ne znam što bi mislio, ali koji
nakon gledanja još dugo ostaje negdje u tebi.
Primjedbe
Objavi komentar